Ljubav i praštanje

Mira Perić Kraljik, Žene u dijelovima, Učiteljski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 2012.

• Povijest kazališta, poput povijesti čovječanstva, neprestano se ponavlja prema određenim obrascima. Još od vremena nastajanja kazališta uvijek su postojale tri vladajuće struje: pisci, redatelji i glumci – koji su se izmjenjivali na pozicijama moći, ovisno o smjenama čitavih gospodarsko-političkih sustava, književnih epoha i ostalih promjena u društvu. Krenuvši od davne antike pa prema suvremenosti, vladari kazališta bili su pisci koje su u renesansi i romantizmu zamijenili glumci, a na vlast su u 20. stoljeću došli redatelji.
  
  Smjena glavne struje u kazalištu bila je uvijek uvjetovana krizama u koje bi zapadali vladajući pa je tako i u suvremenosti kriza redatelja omogućila profiliranje glumaca-dramatičara, koji svojim pisanjem pokušavaju spasiti kazalište, umorno od beskrupuloznih poigravanja redateljskih koncepata s dramskim tekstovima, umorno od otupljene kritičke oštrice redatelja. Prema riječima Sanje Nikčević u pogovoru knjige Žene u dijelovima, vlast je prešla u ruke isključivo dramatičara (Bošnjak, Jurkić, Nola, Šovagović) s iznimkom jedne jedine afirmirane dramatičarke – Arijane Čuline.
  
  Hrvatska kazališna scena tako kronično pati od nedostatka ženskih drama iz nekoliko razloga – potrebne su kako bi se brojne kvalitetne glumice profilirale i afirmirale, ženski dio publike, također, ima potrebu za poistovjećivanjem, koje im je uskraćeno prevlašću dominantno muških tema, a ženama je potrebna i afirmacija roda u svim kategorijama i društva, pa tako i u dramatičarskoj profesiji. Upravo u ispunjavanju ovih praznina leži velika vrijednost drama objavljenih u zbirci Mire Perić Kraljik Žene u dijelovima, koja se sastoji od četiri neizvedene drame nastale između od 2009. do 2011.: Možeš mi samo laskati i lagati, Žene koje znaju što ne žele, Hana i Hana te Karline ptice.
  
  Četiri se drame razlikuju u temeljnom obliku (Možeš mi samo laskati i lagati i Karline ptice imaju preko deset likova, Žene koje znaju što ne žele četiri lika, a Hana i Hana je duo-drama), ali posjeduju i zadržavaju osnovne zajedničke nazivnike – ženske likove i njihova životna iskustva. Pritom su likovi i događaji stvarni i opipljivi – samoća, čežnje, propali brakovi, preljubi, prijateljstva na iskušenju, smrt… te omogućavaju publici prepoznavanje, a sve je protkano dubokom emocijom. 
  
  Prva drama Možeš mi samo laskati i lagati, odvija se u jednom „savršenom kafiću s ugodnom atmosferom“. Prvotni su likovi s kojima se upoznajemo Eva i Gabrijela, dvije prijateljice koje su se našle kako bi na pauzi popile kavu. Iako u samoj drami imaju malu i uvodnu ulogu, već iz njihova razgovora iščitavaju se naznake temeljnih problema likova s kojima ćemo se susresti. Svaka od njih, na trenutke, u dijalogu vodi svoj monolog zanemarujući probleme one druge. Upravo nam se time otvara pojam različitih čežnji, koji se proteže kroz sve četiri drame. Zajedno su na kavi, razgovaraju okružene ljudima, međutim, nisu ispunjene, čeznu za nečim što im nedostaje kako bi prestale biti same. 
  
              GABRIJELA: Jadan čovjek. Ali, tko se još najeo u bolnici?
              EVA: Uvjerila sam pacijenta da je najzdravije imati poluprazan želudac. 
              Poslije sam mu donijela malo kompota.
              GABRIJELA: Na poslu moram popiti kavu makar se srušio svijet! 
              Neće mene šef zajebavati!
              EVA: Baš imamo loše uvjete rada… Kreni s nekakvim vitaminima. 
              Pripremi se za zimu.
  
  O njihovoj čežnji saznajemo na samom kraju njihova pojavljivanja kada ugledaju dva muškarca koja im se svide, ali, kako se otkriva na kraju, oni su homoseksualci i ta izgledna prilika koju su ugledale od početka je osuđena na propast. Taj kratki dijalog o potrebi za partnerom ukazuje na tematiziranje vječne ljudske čežnje za ispunjavanjem praznine koju nosimo u sebi ako smo samci ili za ispunjavanje praznine nastale gubitkom partnera – o potrebi za nečim ili nekim tko će dvije napola prazne duše/dijela spojiti u jednu cjelinu. Međutim, je li to ono što nam nedostaje, treba li nam netko da bismo bili cijeli ili je moguće biti cjelina sam sa sobom? Upravo se time autorica poigrava, predstavljajući nam svoje likove i nemogućnost njihova spasa preko onoga za čime čeznu.
  
  Nakon uvodne priče, fokus se pomiče na drugi stol, za kojim već sjede Katarina i Nada. Katarina je rastavljena od Ivana, koji je oženio Jasnu (koja će se, također, poslije pojaviti u kafiću), međutim, on sad i nju ostavlja zbog treće žene, Magdalene. Nada je Katarinina prijateljica koja je rastavljena, a u vezi je s Petrom, koji je oženjen. Pritome se poslije pojavljuje i Darko, Katarinin novi ljubavnik, koji je također oženjen, a Jasna se u kafiću na brzinu spetlja s Josipom (koji se „jutros sretno razveo“), Darkovim prijateljem.
  
  Problemi koje ovi likovi iskazuju samo se nadovezuju na one početne postavke o čežnji za nečim ili nekim. Kako vidimo, jedino je rješenje svih problema likova ne biti sam pa zato pokušavaju naći nekoga, iako time ne doživljavaju ispunjenje i spas. Žene su u vezi s oženjenim muškarcima, muškarci su u vezi s udanim ženama, a i likovi poput Jasne i Josipa se spetljaju se na brzinu, u toaletu kafića, samo kako bi prekinuli razdoblje samoće.
  
  Svi su njihovi pokušaji jalovi jer brzaju iz jedne neizgledne veze u drugu, a ne znaju zapravo u čemu je problem – izgubljeni su i nesigurni u tolikoj mjeri da čak traže odobrenje bivših muževa za novu vezu (Katarina od Ivana):
  
              IVAN: Nisi više samo moja?
              KATARINA (kroz smijeh): Ne. Ali u tebi ima mene.
  
  Autorica na kraju apostrofira njihovo neznanje i nemogućnost spasa tako što se u kafiću održava nagradna igra s mogućnošću osvajanja egzotičnog putovanja na neko nepoznato mjesto, što za Gabrijelu, prema njenim riječima, predstavlja „spas i nadu“. Međutim, simbolično, ne zna se ništa o nagradi niti se na kraju sazna dobitnik. Taj spas o kojem Gabrijela govori za njih je nedefiniran, jer su i njihovi problemi nedefinirani.
  
  Žene koje znaju što ne žele poput prve drame, temelje se na ženskim likovima u srednjim godinama (pedesete) koje su došle do svojevrsne prekretnice u životu. Nakon godina zavaravanja, ukalupljenog funkcioniranja u društvu, bilo to kroz ulogu supruge i majke ili profesionalnu poziciju, u njima se budi nemir. Shvaćaju da ne žele ono što imaju, međutim, ne shvaćaju što bi trebale željeti.
  
  Radnja se ovaj put povlači iz vreve javnog mjesta i odvija u intimnom okruženju Sonjina stana. Sonja je bogata i afirmirana pravnica koja je na godišnjicu smrti supruga pozvala dvije najbolje prijateljice kako bi s njima podijelila teret otkrića da umire od teške bolesti i ima još nekoliko mjeseci života. Isprva sretan susret ubrzo se pretvara u napetu situaciju u kojoj Sonjinim prijateljicama nije jasno zašto su pozvane, iako slute da se nešto važno dogodilo. S druge strane i njih dvije, ovaj su susret odabrale kao točku prekretnice u životu pa Ana, učiteljica koja ima naizgled savršenog supruga, dolazi s pismom u kojem će Sonji otkriti da je spavala s njenim suprugom, a domaćica Ivana otkriva da je ubila pijanog i nasilnog muža koji ju je godinama zlostavljao.
  
  Tijekom njihova druženja tri prijateljice pokušavaju jedna drugoj otkriti što su donijele sa sobom, međutim, ne uspijevaju pa se vraćaju u mladost prepričavanjem dogodovština. Da bi napravile ono što žele, priznale jedna drugoj što ih muči, potrebna im je mladalačka snaga i veza koju su imale kao djevojke, ali je više nemaju pa su tako u uvodnim scenama i dalje neiskrene jedna prema drugoj. Indikativna situacija – trenutak obrata – njihovo je preoblačenje u kostime koje su tradicionalno oblačile za maškare – cijeli život nosile su maske. Nakon te situacije, maske simbolično padaju i tajne su otkrivene. 
  
              SONJA: Živjele! Draga Ana, draga Ivana! Maska je sjajna stvar! 
              Kostim je sjajna stvar!
              SONJA: Šteta Marija… Skidajte ljušture! Idemo!
  
  Iako bi se u tom času očekivao neki veliki dramski trenutak, on izostaje, ali je strukturalno prisutan u drami, no na razini značenja za likove nebitan je jer je za sve prekasno. Ništa što će one otkriti jedna drugoj nije više važno – ni prijevara, ni ubojstvo, ni nadolazeća smrt.
  
  Autoričini likovi u ovoj drami jako podsjećaju na Čehovljeve Tri sestre. One traže unutarnji mir, pomirenje sa svojom životnom situacijom, promjenu, ali na krive načine i bezuspješno se vrte u krug. Izgledno je odmah na početku da Anin problem ne može riješiti materijalno zadovoljavanje duševnih potreba kupnjom ili Ivanin njena pozicija dobre supruge i majke ili Sonjin podrška prijateljica u sutonu života. Poput Čehovljevih likova, njih tri živjele su i gradile svoj svijet na krivim postavkama, svaka iz svoje društvom uvjetovane pozicije i sada kada shvaćaju da nešto ne valja, nemaju to snage promijeniti. Jedinu razliku na kraju Mira Perić Kraljik nudi u prihvaćanju sebe i praštanju, čime razrješava priču.
  
  Kako se drame smjenjuju, tako se mijenjaju i prostori i razine njihova odigravanja. Nakon vreve kafića i intimne kućne atmosfere tri prijateljice u realnom svijetu, u trećoj nas drami naslova Hana i Hana autorica vodi u limb podsvijesti glavnoga lika i uvodi duhovnost kao moguću slamku spasa.
  
  Hana I poslovna je žena u tridesetima koja više ne može podnijeti život sa svojom mračnom tajnom, duboko skrivenom u najcrnjem kutku podsvijesti. Hana II lik je iz njene podsvijesti s kojim ona pretresa svoj dotadašnji život i pokušava iznaći rješenje. Sve ono što je Hana I potisnula i ne smije izgovoriti ili učiniti, Hana II smije i čini kroz razne likove (Han, Policajac, Sudac…) kojima se predstavlja Hani I. Kako ubrzo otkrivamo, Hanu I otac je silovao kad je imala deset godina i tada je izgubila dio sebe koji će joj cijeli život nedostajati („U četvrtom razredu sam se prepolovila na dijelove? Tako rano? Imala sam samo deset godina.“)
  
  Nedostatak, to jest blokiranje potresnog događaja iz prošlosti uvjetuje cjeloživotnu Haninu nesreću. Kako se ljudska svijest ne može nositi s težinom traume, podsvijest i negativne emocije blokiraju se kako bi svijest mogla normalno funkcionirati – međutim, to je kratkoročno rješenje. S obzirom na to da gubitak dijela sebe proizlazi iz djelovanja muškarca u ranoj fazi njezina života, Hana I pokušava prazninu kompenzirati kroz mušku ljubav, zavaravajući samu sebe od početka veze, tražeći očinsku figuru koju je izgubila. Kad ju i muškarac njezinog života iznevjeri – tuče je i vara, Hana I više ne može preživljavati na lažima, lomi se i spas pokušava pronaći u samoubojstvu.
  
  Na prekretnici života i smrti, kao jedna, ali zapravo i jedina moguća slamka spasa, nudi joj se njena podsvijest – Hana II. U najiskrenijem trenutku njezina života blokirana se sjećanja otključavaju i izviru iz nje poput erupcije potisnutih emocija kroz lik Hane II. Iako Hana I isprva odbija sve sugestije Hane II, kako se primičemo kraju, postaje sve svjesnija svog problema i rješenja u suočavanju i praštanju. Tu Mira Perić Kraljik uvodi duhovnu komponentu u radnju – pojam Božjih prozora, kroz koje se Hani sugerira proći i ostaviti prošlost iza sebe. (Rečenice koju nježno poput prave majke izgovara Hana II: „Božji su prozori uvijek otvoreni, uđi u njih. Vidjeti ćeš i druge… Znači nisi sama! Razbij ogledala prošlosti.“)
  
  Poigravajući se s konceptom praštanja kao jednim od temeljnih postulata vjere, autorica tematizira kako praštanje zapravo znači oslobađanje samog sebe i onoga komu se oprašta. Kako u tom procesu i jedan i drugi moraju biti voljni prihvatiti taj dar, Hana I (koja odbija praštanje) iz sukoba s Hanom II (koja prihvaća praštanje) prelazi u fazu suočavanja, objedinjavanja svijesti i podsvijesti u jednu osobu i ostvaruje cjelinu svoje osobnosti, na čiju podijeljenost Hana II upozorava („Kako je to važno, skladna cjelovitost, ljepota, a ne samo do pola pa nisam ja samo pola žene. Nisam pola žene!“)
  
  Posljednja u nizu drama, Karline ptice, do kraja ruši granice između realnog svijeta i svijeta izvan nas samih – svojevrsnog oniričkog prostora u kojem se glavna junakinja Sara nalazi. Ta je drama najsloženija u zbirci i radnja se u njoj odvija na četiri razine. Na prvoj se, realnoj, upoznajemo s pet mladih prijateljica (Sara, Karla, Srna, Lada i Mia), koje su kroz svoju mladost zbunjene, traže se u životu, čeznu za ljubavlju, a i pogođene su samoubojstvom prijateljice Karle, koje ne mogu shvatiti. Radnja nas vodi kroz pokušaje pomirenja sa samoubojstvom, pri čemu Sara, iz svoje profesije redateljice, pronalazi način pomirenja – postavit će predstavu u kojoj će Karline prijateljice rekreirati skok s nebodera glumeći ptice. („Ovo je moj eksperiment! Ponavljam, ovo je moj eksperiment! Zove se Karlin let s nebodera. Vi ste ptice, raširite krila, osjećajte vjetar u rukama…“)
  
  Na drugoj razini, u svojevrsnom limbu, nalaze se likovi Adolfa i Marilyn, osobe koje su zapele u nekom međuprostoru i ne mogu dalje. Mira Perić Kraljik njih upotrjebljava kao nastavak priče o Božjim prozorima iz kojih se osjeća ljubav te kao upozorenje na nemogućnost puštanja prošlosti. Oni su vječno zarobljeni u tom prostoru, ali svojom krivicom, neprestano gledaju dolje (prošlost) i ne mogu se otrgnuti, umjesto da pogledaju gore (budućnost) i prođu kroz Božje prozore, ostavljajući svoje čežnje iza sebe, prihvaćajući Božju milost i ljubav. („Prolaznici vječno putuju i sa sobom nose svoju čežnju.“)
  
  Treću razinu predstavlja Sarin Glas kao komentator prošlog života i događaja, koji nam pomaže rekonstruirati događaje koje Sara pokušava pojmiti. Kao posljednja razina javlja se prostor kazališta – najčarobnije mjesto od svih. To je jedini prostor u realnom svijetu koji istovremeno može predstaviti iluziju i stvarnost, rekreirati prošle događaje, njihovu prošlu stvarnost učiniti sadašnjom iluzijom, i upravo taj prostor objedinjuje priču i pomaže prijateljicama shvatiti što se dogodilo – preko predstave pronašle su svoj način suočavanja i prihvaćanja prijateljičine smrti.
  
              MIA (raširenih ruku, vrište): Bože, pa to je Karla! 
              Karlaaaa… Karlaaaa… 
              Gledajte, letim, ja sam na neboderu! Divno se osjećam! 
              Gdje je naša redateljica da to vidi! 
              GLAS: … Karla je svjetlost gdje god se nalazila, Karla je ljubav! 
              Tvrde da je gore vječna ljubav! Nije tako! Ljubavi nikada dosta! Zato su uzeli Karlu! 
              Trebalo im je još ljubavi i sada Karla po svim razinama širi ljubav…
  
  Tematizirajući iznimno bolne, životne probleme ženskih likova, Mira Perić Kraljik uspjela je, možda i nenamjerno, stvoriti još jednu vrijednost u svojim dramama – transrodnost. Problemi s kojima se ženski likovi susreću nisu nužno i isključivo rezervirani za žene, o temama se progovara kroz žene, ali svi problemi lako su primjenjivi i na muški rod. Time je autorica ostvarila zanimljivu simbiozu kroz koju afirmira ženu kao dramatičarku, ženu kao lik, ali istovremeno ne isključuje muški rod u publici.
  
  Osim toga i formalna je struktura drama scenična. Didaskalije su opsežne i precizne, ali nenametljive, upravo tolike da pruže autoričin zamišljeni okvir, koji će podcrtati njene namjere, a opet ostaviti mjesta za ispunjavanje detaljima. Dijalozi su tečni i brzi usprkos silini emocija koje izviru iz teksta i ne upadaju u zamku zagušenosti patetičnošću koja je vrlo izvjesna. Lako se čitaju, a lako bi se i slušali sa scene.
  
  Jedina je zamjerka koja bi se mogla istaknuti negativnost muških likova, od kojih se svi čine pomalo grubi, nasilni i bez empatije za bližnje. Kako ta negativnost proistječe iz činjenice da su teme predstavljene iz vizure ženskih likova i da su drame rodno orijentirane iz ženske vizure, to je donekle i logično. Kako je autorica uspjela tematski stvoriti drame i za žensku i za mušku publiku, zasigurno ne bi škodila i pokoja pozitivna crta u muškim likovima, čime bi se ostvarila afirmacija svih rodova bez opasnosti da se izgubi naglasak na ženski.
  
  Mira Perić Kraljik ovim dramama na papir/scenu postavlja život bilo koje žene (ali i bilo kojeg muškarca), iz bilo kojeg mjesta, izdižući ih univerzalnom primjenjivošću iz kakofonije dramskih likova, ostvarujući pri tome osnovnu funkciju kazališta – odgojnu. Tečnošću radnje i životnošću likova autorica nam daje priliku da sami stvorimo sud. Ona svoje likove ne osuđuje, predstavlja ih onakvima kakve jesu, s njihovim vrlinama i slabostima, sugerira, a ne nameće rješenja, a na nama je spoznati i odlučiti hoćemo li prihvatiti ljubav i praštanje kao najbolji izlaz iz teških životnih situacija.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 12. ožujka 2012.

Piše: