Dobre namjere i podvojeni osjećaji

Zagrebačko kazalište mladih: Holger Schober, Ideš dalje!, red. Rene Medvešek

• 
  
  Bertolt Brecht starom je i ofucanom dramskom teatru suprostavljao svoje novo, epsko kazalište znanstvenog doba. U današnjem, globaliziranom svijetu očita je potreba za nadogradnjom toga truda – i suvremeno medijsko doba traži svoje kazalište, dvojnika koji će mu u iskrivljenom zrcalu uvećati mane i izoštriti prednosti. Najnovija Zekaemova premijera toj potrazi skromno pridonosi s Ideš dalje!, predstavicom kojoj su kvalitete prije svega vidljive u dobrim namjerama.
  
  Ideš dalje! hvale je vrijedan pokušaj Zekaema da teatar što više približi životu mladih, jer je nakon uspjele predstave Ovo bi mogla biti moja ulica dvojca Anica Tomić – Jelena Kovačić riječ o još jednom potencijalno interaktivnom kazališnom činu. Predstava koja tematizira sjaj i bijedu suvremenih talent showova, naime, osmišljena je kao mobilna jedinica, radnjom i režijskom postavkom spremna gostovati u bilo kojoj školskoj učionici, a kao i u slučaju njezine prethodnice, planirani su usmjereni razgovori s mladom publikom u cilju podizanja kritičke svijesti o aktualnim fenomenima. Pridodajmo tome i koprodukcijski karakter cijele priče, mrežu razapetu između Zagreba, Berlina i Parme s tri različite postavke istoga teksta, i dobiva se na papiru uistinu zanimljiv primjer kazališta medijskog doba, za mlađu publiku. No kada se razgrne dobro upakirani celofan (medijsko doba nameće pravila ponašanja i kada se kritizira), stvari ipak ne izgledaju toliko idilično.
  
  Prije svega, treba reći kako je tekst relativno mladog austrijskog pisca Holgera Schobera tek skica koja grebe po površini psihosocijalne problematike brze slave i diktature medija. Dvoje neuspješnih finalista jednog talent showa u zadnjem, očajničkom pokušaju da zadrže svoj komad rapidno stečene popularnosti nastupa u školskoj učionici, a između usiljeno izvedenih glazbenih brojeva publici osim popularnih hitova iskrcavaju i svoje nagomilane frustracije, strahove i cinične komentare na cijeli taj televizijski cirkus koji ih je obuzeo. So far so good, ali bez dubine, pretjerane karakterizacije likova ili nekog uistinu subverzivnog problema koji bi zarobio tinejdžersku pažnju pa se nakon vrlo brzo uspostavljene premise (televizija = negativac koji iskorištava) Ideš dalje! iscrpljuje u plošnom i predvidljivom ponavljanju refrena o suvremenoj zarazi ispraznosti. Sve je tu, nagovješteno s replikom ili dvije – i čudovišna retorika medijskih moćnika, i gay probematika, i gadljivo karakterno postarivanje mladića i djevojaka kako bi nalikovali svojim idolima, ali u svemu tome nema katarzičnog otponca (kao u slučaju spomenute Ulice) ili kazališno potentne subverzije da bi serum djelovao. Tekst ove kvalitete možda može otvoriti neka problemska polja vrlo mladoj populaciji u nižim razredima osnovne škole, ali je njegova učinkovitost na ciljanu grupu mlađih tinejdžera vrlo dvojbena.
  
  Dijagnozi osrednjeg rezultata umnogome je pomogla i režijska postavka Renea Medvešeka, u kojoj se nije primijetio ni djelić originalne teatarske čarolije ranijeg Medvešekova opusa, ali ni simpatične iritacije suvremenim medijskim apsurdima kakva se može vidjeti u njegovim Vratima do. Umjesto toga, redatelj se zadovoljava korektnim, realističnim postavljanjem u prostor dvoje glumaca-pjevača, i većinu režijskog truda usmjeruje na tek na trenutke uvjerljivu međuigru njihovih strahova i nadanja. Barbara Prpić i Petar Leventić dobro su odabrani zbog svoje mladolikosti, nešto manje zbog vlastite muzikalnosti (i petogodišnjom je djetetu jasno da Leventić sa svojim glasom ne bi mogao dalje od prvog kruga predkvalifikacija bilo kojeg talent showa), a svoje uloge također ostvaruju s dvojbenim rezultatom. Povremeno duhovit i zavodljiv u raspoloženoj gestualnoj mikroigri, izvođački par kao da konstantno zaboravlja da igra samo nekoliko centimetara od prvih članova publike pa ustrajavanje na prejakom glumačkom izrazu, kao da replike odašilju iz Istrine hinter-bine, nimalo ne pogoduje krajnjem dojmu. Sve u svemu, kao i u predstavi korištenom stereotipnom oproštajnom govoru neuspjelih finalista, nakon odgledane Ideš dalje! osjećaji su – podvojeni. Čovjeku bude drago zbog dobrih namjera, samo kad bi u svemu tome bilo malo više zavodljivog teatra.
  
  © Matko Botić, KAZALIŠTE.hr, 18. siječnja 2012.
  
  Holger Schober
  Ideš dalje!
  redatelj Rene Medvešek
  premijera 17. siječnja 2012.
  
  dramaturg Rene Medvešek, kostimografkinja Doris Kristić, oblikovatelj rasvjete Marinko Maričić, suradnik za glazbu Matija Antolić, suradnik za pokret Dina Ekštajn, suradnik pedagog Grozdana Lajić Horvat, inspicijent Stella Švacov Miletić, šaptač Željko Začek, izbor glazbe Nives i Luka, glazba Maroon Five, Buble Michael, Grupa Nola, Fali V, fotografija Mara Bratoš, grafičko oblikovanje Marino Krstačić Furić & Ana Tomić
  izvode: Barbara Prpić, Petar Leventić

Piše: