Fikcija i fakcija

Kazališni siječanjski popust HNK-a u Osijeku: Bosansko narodno pozorište Zenica, Hristo Bojčev, Opšta bolnica, red. Goran Bulajić

• 
  
  Nakon uspješnog Kazališnog rujanskog KLIK-a s početka ovogodišnje sezone, vodstvo osječkog HNK-a ponovo je ugodno iznenadilo publiku zanimljivim gostovanjima po promotivnim cijenama u sklopu manifestacije Kazališni siječanjski popust. Na repertoaru su se redom našle: 10. siječnja Opšta bolnica Hriste Bojčeva u izvedbi Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, 11. siječnja Gola u kavezu Olje Runjić u izvedbi Kazališta Moruzgva iz Zagreba te 12. siječnja Mjehur od sapunice Ivana Gorana Viteza u izvedbi Glumačke družine Histrion iz Zagreba. Kako smo o predstavama Gola u kavezu i Mjehur od sapunice već pisali na Kazalište.hr, ovom ćemo se prilikom osvrnuti na predstavu Opšta bolnica.
  
  Tragikomedija Hriste Bojčeva Opšta bolnica u režiji Gorana Bulajića osječkoj je publici pokušala predstaviti originalnu autorovu ideju o jazu između zapada i istoka – dva svijeta u kojem onaj prvi, naravno, predstavlja utopijski svijet gdje je sve bolje od drugog i za kojim svi žude. Kako su likovi u njegovim dramama već ustaljeno gubitnici, skitnice, luđaci i bolesnici, Bojčev je i u ovom tekstu svoju ideju predstavio skupinom pacijenata u nekoj bolnici u nekom mjestu u istočnom svijetu. U naoko jednodimenzionalnoj radnji Bojčev je isprepleo polidimenzionalnost stvarnosti i fikcije, to jest zdravog razuma i ludila pacijenata, izjednačavajući ih kroz prizmu poremećene psihe, kojoj je stvarnost ono što ona misli da jest.
  
  Glavni akteri ove tragikomedije zarobljeni su u oronuloj bolnici s nekompetentnim osobljem, a jedini je izlaz iz bezizlazne situacije njihova poremećena svijest, koja, kako se radnja razvija, prelazi u stvarnost. U zajedničkoj prostoriji smješteni su Kontuzov (Robert Krajinović), siromašni i priprosti seljak pronađen pored srušenog poljoprivrednog aviona s gubitkom pamćenja, Dedo (Mugdim Avdagić), duševni bolesnik i alkoholičar, Bratoj (Predrag Jokanović) s opsesivno kompulzivnim poremećajem brojanja, privremeno smješten u bolnicu zbog operacije slijepog crijeva, Vilijam (Adis Mehanović) s opsesivno kompulzivnim poremećajem zapisivanja događaja, Fero (Nusmir Muharemović), duševni bolesnik s izmišljenom prijateljicom, Pepeljuga (Anđela Ilić), duševna bolesnica koja misli da je u bajci i zavjetovala se na šutnju dok ne nastupi kraj bajke, te drugi manji likovi poput Babe (Faketa Salihbegović-Avdagić), Žene (Uranela Agić), Generala/Doktora (Ištvan Gabor), Sestre (Lana Zablocki) i Oficira Alijanse/Bolničara (Rastko Femić/Dino Šekić).
  
  Pretakanje fikcije u stvarnost duševnih bolesnika započinje kada svi zajedno počinju izmišljati Kontuzovu životnu priču pretvarajući ga u uspješnu osobu iz zapadnog svijeta za kojim toliko žude. Na kraju Kontuzov, zajedno sa svojim cimerima, živi u uvjerenju da je visoko rangirani pilot Alijanse, bogat, obrazovan s dva završena fakulteta, oženjen televizijskom voditeljicom… Izmišljajući Kontuzovljev život, i ostali pacijenti proživljavaju njegov uspjeh i grade svoj fiktivni svijet u kojem nešto vrijede i u kojem se imaju čemu nadati.
  
  Redateljski koncept nije uspio nadići ionako slab dramski tekst s dugačkim dijalozima bez dramske napetosti, a izvedba sadrži i velik broj elementarnih pogrešaka – smisao rečenica, oprečne tvrdnje u izjavama likova… Scenske intervencije poput projekcija na stražnjem zidu scene također ne pridonose radnji, nisu dramaturški opravdane, a i tu se potkradaju greške. Tako na primjer Bratoja liječnici izvoze sa scene, operiraju ga, a publika to gleda kao projekciju na sceni. Pritom ga još i vraćaju nazad, a na projekciji se vidi kako radnja izvan scene još traje. Rastakanje granice između fikcije i stvarnosti redatelj je pokušao podcrtati ulogom Babe, koja tijekom cijele izvedbe sjedi u parteru i ulazi i izlazi sa scene kroz publiku, međutim i to ulazi u kategoriju pukih redateljskih efekata kojima se pokušala podići slaba i spora radnja. I sama je struktura izvedbe nevješto postavljena pa je radnja isprekidana čestim promjenama scena koje su ponekad nepotrebne i u kojima se zapravo ništa ne mijenja.
  
  Kvaliteta glumačkog ansambla šarolika je poput redateljskog koncepta, međutim, zahvaljujući Robertu Krajinoviću (koji je za ulogu dobio nagradu Mala liska na Festivalu komedije Mostarska liska 2009. godine) i Nusmiru Muharemoviću, publika je ipak napustila kazalište zadovoljna. Njihov nastup karakterizirao je vrsno glumačko umijeće u svim elementima – glumi, govoru, glasu, komunikaciji s partnerima, stalnoj scenskoj energiji i koncentraciji. Izdvojene glumačke bravure i humoristični elementi koji proizlaze iz poremećaja likova tako su, usprkos dramski slabom tekstu i šarolikosti glumačkog umijeća, uspjeli pridobiti osječku publiku.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 15. siječnja 2012.

Piše: