Mlado dramsko pismo novog stoljeća

Frakcija, br 56/57, ur. Goran Ferčec, Jasna Žmak, Centar za dramsku umjetnost, 2011.

• Ovogodišnji dvojezični dvobroj Frakcije pokušaj je izlaganja i ukazivanja na problematiku suvremenog dramskog pisma ili, kako se navodi u uvodniku časopisa – teksta za izvedbu. Smrt i ponovno rađanje drame u kontekstu erodiranog postdramskog i postmodernog teatra konstantna je bitka ili dijalog između dvaju medija, književnosti i izvedbe, po principu spojenih posuda – koliko god se teatar trudio odbaciti pismo, ono se uvijek vraća s novim idejama – ili je možda upravo suprotno? U tom pogledu različite strategije pisanja i konceptualiziranja dramskog teksta očigledne su u suvremenoj domaćoj dramskoj zbilji, u kojoj prednjače mlađi autori sazreli na iskustvima studija na ADU-u, kroz Eurokaz i suvremenu kazališnu scenu ili najčešće kao pokušaj pomirenja teorijskih, izvedbenih i književnih okolnosti u životu dramatičara 21. stoljeća. U tom smislu temat spretno označena termina dramsko pismo 00 (dramska produkcija mladih autora od početka stoljeća) predstavlja vrijedan napor uredništva da na originalan način na jednom mjestu okupi i mapira rad nekolicine talentiranih mladih kazališnih praktičara i dramskih pisaca u selekciji tekstova ponuđenih u reduciranom izdanju i blic-razgovorima autora s drugim autorima.
  
  Predstavljanje isključivo završetaka dramskih tekstova (uz jednu iznimku) zgodan je način privlačenja pozornosti potencijalnih čitatelja, ali i domišljato rješenje u nemogućnosti tiskanja cjelovitih radova (dijelom i zbog prijevoda na engleski jezik, koji je, dakako, progutao polovinu izdanja). Odabirom tematike ukazuje se na i aktualizira problem zanemarenosti i otežanih uvjeta izdavanja suvremenih dramskih tekstova pa je kompilacija ovoga formata zasigurno dobrodošla i autorima i zainteresiranoj publici. U izboru je tako zastupljeno šest autora i jedan dramaturški dvojac, a ako je vjerovati uredništvu, prezentirani radovi predstavljaju „gotovo cjelokupnu produkciju dramskog teksta unutar odabrana generacijskog okvira“.
  
  Rona Žulj, poznata po radu u Teatru &TD, u razgovoru obrazlaže dramaturške i semiotičke aspekte svoga rada, a predstavljeni ulomak drame Jedna ili dvije elegije (izvedena i kao radiodrama 2009. u režiji Mislava Brečića) netipičan je (tematski fragmentiran i netransparentan) dramaturški slikokaz s odbljescima raspršene dramaturgije Heinera Müllera. Unatoč generacijskoj bliskosti s Ronom Žulj, tekstovi Vedrane Klepice znatno su drukčiji i, ako se usporede, u izrazu fluidniji, dok se u dijalozima češće pronalazi okrilje nagomilanih trivijalnih detalja iz svakodnevice sudarenih s emocionalnim podtekstom stresom prenapregnuta suvremenog života. Njezin tekst J.A.T.O., također igran kao radiodrama u režiji Helene Petković, vrlo je aktualan prema šizofreniji današnjice te potencijalno vrlo igriv i atraktivan za češće scensko izvođenje. Naravno, izraz češće u kontekstu je domaćeg kazališnog prostora, pozicije neafirmiranog dramskog pisma i iskustva predstavljenih autora posve upitna kategorija, iako je dio predstavljenih autora barem u nekoj mjeri institucionaliziran, poput primjerice dramaturškog dvojca Anica Tomić – Jelena Kovačić. Njihov tekst Oprostite, mogu li vam ispričati...?, nastao iz scenske situacije, tipski je pokazatelj angažiranosti i didaktičnih nakana njihova promišljanja teatra kao društveno nekonformističkog.
  
  Dramaturginja Maja Sviben, predstavljena tekstom Točka izvorišta (scenski uspješan projekt u režiji Marija Kovača), od generacijskih je kolega možda najmanje eksperimentalno tekstualno usmjerena, a intrigira brzim i efektnim dijalozima te filmski koncipiranom strukturom drame. Ivor Martinić, autor hvaljenog komada Drama o Mirjani i ovima oko nje, koja je prošle godine dobro odjeknula i na inozemnoj sceni, ovdje je predstavljen ulomkom nove drame Moj sin samo malo sporije hoda (koja je u režiji Janusza Kice izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih), tematski usredotočene na problem života s hendikepom. Martinić je autor vrlo intrigantna rukopisa koji je teško izvorno prezentirati na sceni a u kojemu političnost i društvena relevantnost tematike izbija u prvi plan. U sličnom društveno-političnom okrilju s intimizmom kao predtekstom piše i Lana Šarić, čiji dramski i redateljski rad pokazuje inklinacije prema djelovanju izvan tzv. alternativnog utočišta. Završetak komada Meso (predstavljen i na Autorenforumu u Frankfurtu 2005. godine) upućuje na dramu protkanu egzistencijalizmom i erotikom, problematikom prostitucije i patologijom odnosa majka-kći te se ukazuje kao zanimljiv postmoderni pastiš.
  
  Goran Ferčec (uz Jasnu Žmak pokretač Dramaturškog kolektiva) predstavljen je djelom Kruženje, autorski imenovanim kao izvedbeni tekst. Riječ je o svojevrsnoj monodrami pisanoj u formi dugog solilokvija po uzoru na Bernard-Mariea Koltèsa i njegov komad Noć upravo prije šuma s poprilično jasnom porukom samog Ferčeca: „Pisati o pisanju besmisleno je ako nije pisanje sâmo.“ Slikovitu usporedbu plesnih i dramskih okolnosti hrvatske suvremene scene dijagnosticira Jasna Žmak u razgovoru s autorom s porukom kako bez materijala nema ni produkta (stoga akteri scene moraju pisati i plesati prije nego se sami dokinu).
  
  U drugom dijelu časopisa pod naslovom Konteksti donose se četiri kraća esejističko-analitička rada ili opservacije na zadanu temu dramskog pisma 00 i predstavljenog dramskog materijala. Dva pisca, jedan znanstvenik i jedna producentica, iznose promišljanja o estetici, organizaciji, političnosti i povijesnoj dimenziji dramskog pisma na primjeru ponuđenih autora. Goran Pavlić problematizira konceptualiziranje kanona kao moguće okrilje za promatranje izložene dramske produkcije te nasuprot tomu ističe estetičku autonomiju autora. Petar Sarjanović u svom se izlaganju ironično poigrava dijakronijskim i anakronim aspektima (Otpor ana-/dija-/kroniji) znanstvenih aspiracija uokvirivanja generacije dramatičara kao eksplicitnog ladičarenja, ističući otpor građe i fokusiranje novog kazališta na propitivanje izvedbe i recepcije čitatelja/gledatelja. Antonija Letinić izlaže problematiku produkcije suvremene drame (izvedbe) primarno kroz zagrebačku priču o sustavnom nemaru prema dramskom pismu/piscu i oazama njihova preživljavanja na nacionalnoj sceni. Završni tekst Marka Kostanića zanimljivo je problematiziranje odnosa teksta i izvedbe tj. suživota i adekvatnosti tih dviju kategorija. Kostanić zazire od praznog prostora izvedbe i praznog pisanja zasnovanog na autogenerirajućim inovacijama forme, zazivajući društveno relevantno kazalište 21. stoljeća.
  
  Naposljetku, ovogodišnje izdanje Frakcije na temu dramskog pisma novog stoljeća hvalevrijedan je napor uredništva, ali i samih autora, prema aktualizaciji problematike afirmacije suvremene drame. Zanimljiva koncepcija odražava se u netipičnom odabiru svršetaka odabranih komada i još manje tipičnim naizmjeničnim razgovorima samih pisaca. Umjesto prezentacije dramske forme istaknuto je izlaganje sadržaja i autora koji dolaze i čije su kazališne vizije potpuno kontrastne ili naprosto drukčije, što potvrđuje tezu o nepostojanju paradigmatskih oznaka suvremenog teksta za izvedbu. Unatoč tome, suvremena nacionalna izvedbena scena očito je i prenaglašeno disparantna i zadojena „strahom od ponavljanja“ pa se aktualizacija mladih dramatičara odvija iznimno sporo, što otežava i njihovu inkorporaciju na tržištu, ali i otvaranje i vidljivost prema potencijalnim recipijentima; a koliko će i ovdje izloženo uspjeti pomaknuti granice i zaokrenuti priču u drugom, pozitivnom smjeru, teško je, bez obzira na dobro postavljeni cilj, predvidjeti.
  
  © Ana Gospić, KAZALIŠTE.hr, 27. prosinca 2011.

Piše: