Kroki za glumačko poigravanje

Teatar &TD: Natalija Manojlović, Slučaj &TD, red. Natalija Manojlović

• 
  
  „Godine 2011. provedeno je istraživanje koje je pokazalo da je financiranje u kulturi najneprofitabilnije opterećenje za državnu blagajnu, time i za porezne obveznike. Naručena je studija Svjetske zdravstvene organizacije u kojoj su frustracije, neprilagođene misli i osjećaji, koje umjetnik gaji da bi stvarao, označene kao simptomi psihičke bolesti. Svjetska zdravstvena organizacija opisala je simptome i znakove bolesti te izdala kriterije za dijagnozu novog poremećaja Artistic Behaviour Disorder (ABD) ili Poremećaj artističkog ponašanja (PAP).“ To nije samo uvodni tekst na programskom letku nove predstave Teatra &TD, nego i premisa na kojoj njezina kompletna autorica (spisateljica i redateljica) Natalija Manojlović gradi svoju prvu dramsku predstavu. No to je prvijenac samo u dramskom kazalištu autorice koja je zapažene uspjehe postigla svojim plesnim predstavama, od kojih su Korozija d.o.o i Vodoinstalater također izvedene u Teatru &TD.
  
  Natalija Manojlović pokazuje da prelaskom u drugu vrstu teatra nije izgubila na inventivnosti i zanimljivosti. Ipak, provokativnost teze da je ulaganje u kulturu i umjetnost zapravo bespotrebno trošenje novca poreznih obveznika kao i poigravanje imenom teatra u kojem se predstava izvodi – Institution for Theatrical Disorder, & tako dalje Teatar ili & kako dalje Teatar ostaju tek jedva primjetljiv okvir za studiju karaktera koji su se našli izolirani kao psihički bolesnici s poremećajem artističkog poremećaja i koji preispituju svoj odnos prema vlastitom kazališnom djelovanju u situaciji u kojoj moraju pred psihijatricom glumiti da su zdravi, tj. da su se riješili težnje za kreativnošću i čežnje da se, kad nje nema, dokažu kao veliki kazališni umjetnici makar samo onima s kojima dijele prostor u kojem su zatvoreni.
  
  Dizajnerica predstave Renata Carola Gatica taj je prostor postavila u Polukružnu dvoranu Teatra &TD crnih zidova s nedohvatljivo visokim prozorima i nezamjetnim vratima kroz koja prigodom otvaranja (tj. ulaska i izlaska psihijatrice) blješti zasljepljujuća svjetlost koja onemogućuje da se vidi bilo što s druge strane i tako pokazuje da je prostor u kojem su kazalištarci zatvoreni zapravo jedino mjesto na kojem oni mogu i smiju biti. Tu će dokazivati i sebi i ostalima da su iznimni kreativci i iz toga će se rađati temeljne dramske napetosti. Očito je to već iz prve scene, u kojoj dolazi do rasprave između nekadašnje glumačke dive (Ana Karić) i plesačice (Ivana Pavlović) i u kojoj Ana Karić najprije damski, a potom profesionalno i na kraju gotovo svađalački objašnjava Ivani Pavlović (koja se ne samo u plesu nego i u dramskom dijalogu vrlo dobro snalazi) da njezin ples ništa ne znači i ne govori publici te da ne prenosi nikakve emocije, dok plesačica pokušava objasniti smisao i svog plesa, a i plesa kao scenskog izraza, a na kraju se njihovo nerazumijevanje počinje pretvarati u nezaustavljiv, ali u danim okolnostima i besmislen sukob, koji ne prelazi u fizički obračun zbog povremenog pojavljivanja psihijatrice (u početku dojmljivo autoritarna Nataša Dangubić), a i zbog uključivanja u priču glumca kojeg Dean Krivačić tumači sa snažnim nabojem, povremeno silno naglašavajući reakcije svog lika ne samo zato da bi pokazao njegove interpretacijske mogućnosti nego i zato da bi prikrio kako pruža podršku plesačici manje zbog razumijevanja njezine umjetnosti, a više zbog generacijske bliskosti i seksualnosti koju s vremenom sve teže potiskuje. Tu je i naknadno pristigli pomalo zagonetni čovjek opsjednut svojim kazališnim projektom i nesvjestan situacije u kojoj se našao kojeg Dario Varga uspjelo tumači suspregnutim glumačkim izrazom, ali i uvjerljivim očitovanjem uvjerenja u svoju kreaciju. To ga na miran način distancira i od straha od psihijatrice, koja na kraju nije ono što se čini pa to Nataši Dangubić pruža mogućnost da efektno promijeni svoju scensku osobnost.
  
  Rasplet je ipak sveden na uglavnom unutarkazališnu problematiku pa se umijeće Natalije Manojlović u održavanju dramske napetosti i stvaranju zanimljivih odnosa među protagonistima uglavnom svelo na teme koje svakodnevno proživljavaju kazalištarci, a pritom je autorica ipak većim dijelom propustila smještanje teatra, a i svekolike umjetnosti, u širi kontekst odnosa društva prema tim djelatnostima i njihovoj ekonomskoj (ne)isplativosti. Zato je Slučaj &TD pokazao da Natalija Manojlović nedvojbeno ima talenta i za dramsko kazalište, ali da je ovaj put ipak ostala u okvirima zabavnog krokija koji je vrlo dobrom ansamblu omogućio da s uživanjem i efektno odigra situacije koje ih barem povremeno muče u njihovu profesionalnom radu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 14. prosinca 2011.

Piše: