Mudrost u sjeni

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Janusz Głowacki, Fortinbras se napio, red. Vjeran Zuppa

• 
  
  Kada čovjek u sedamdesetima potpisuje svoju prvu kazališnu režiju, onda bi to moglo djelovati kao puki kuriozitet da se ne radi o Vjeranu Zuppi, koji je već davno osigurao istaknuto mjesto u našem kazalištu i kao teatrolog i kao pedagog (profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu), a bitno je odredio i njegovu povijest kao upravitelj Teatra &TD u njegovu najslavnijem razdoblju od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zato to Zuppino istupanje u novoj ulozi redatelja svakako zaslužuje pozornost. Doduše, on je sam u jednom intervjuu rekao da to za njega i nije novost, jer da je i ranije znao biti „redatelj iz sjene“, objašnjavajući da poput pisaca iz sjene (ghostwriters) mogu postojati i redatelji iz sjene. Ipak, pisci iz sjene su autori koji objavljuju pod tuđim imenom bilo zbog toga što im je zabranjeno istupanje u javnosti ili zato što im je dobro plaćeno da svojim umijećem pridonesu slavi nekog drugog, primjerice autobiografijama istaknutih političara ili estradnih zvijezda.
  
  Moram priznati da mi je nepoznat slučaj da je u našem kazalištu ne samo Zuppa nego bilo tko režirao kompletnu predstavu, a da je ostao nepoznat. A ako se to nije dogodilo, nego je Zuppa samo savjetima pomagao neke redatelje ili ih usmjeravao, onda to sigurno nije isto što i pisac iz sjene pa „redatelj iz sjene“ ostaje tek zgodna kovanica koja više govori o Zuppinoj sklonosti poigravanju riječima nego što donosi neki novi smisao. Obraćanje pažnje na takvu sitnu efemernost moglo bi biti tek čangrizavo da ta sklonost nije bitno odredila i predstavu koju je Zuppa radio prema komadu Fortinbras se napio poigravajući se tekstom jednog od najistaknutijih poljskih dramatičara Janusza Głowackog, na sličan način slijedeći svoje asocijacije i ideje, a originalnim se tekstom koristeći tek kao povodom za stvaranje ne samo svoje predstave nego i svog teksta.
  
  Sačuvana je tek glavna linija fabule. Pojava duha Hamletova oca nije bila nadnaravne prirode nego je i nju i tragične događaje koji su je slijedili organizirala norveška tajna služba da bi Danska nakon Hamletove smrti prihvatila norvešku vladavinu. Norveškom zapravo vladaju ministar unutarnjih poslova Sternborg i njegov pomoćnik i izvršitelj Osmooki, koji su ubili kralja i kraljevnu Mortebellu, a na kraljevića Fortinbrasa nisu ni obraćali pozornost jer je on već u ranoj mladosti počeo izigravati pijanca da bi tako sačuvao život, no na svoju nesreću, postao je pravi alkoholičar. Kada nakratko prestane piti, nastaje zaplet, jer pravi moćnici počinju obraćati pozornost na njega. Međutim, nisu sigurni bi li bilo mudro pogubiti ga, jer im ipak treba neko ugledno ime za reprezentaciju njihove vlasti. Njihovi međusobni sukobi, susret Fortinbrasa i Hamleta te obrati u osvajanju moći poljskom su dramatičaru poslužili da na crnohumoran način razotkrije mehanizme vlasti i politike.
  
  Iako će se nekim našim gledateljima činiti da je Głowacki mlađi autor, jer je u nas postao poznatiji širem krugu ljubitelja teatra tek zahvaljujući izvedbama njegove Četvrte sestre na Dubrovačkim ljetnim igrama (redateljica Ivica Boban) i Gavelli (u režiji Slovenca Same M. Streleca), radi se o piscu koji je generacijski blizak Zuppi (rođen je 1938), a kojeg su naši stariji filmofili mogli upoznati i kao scenarista filma Lov na muhe (1969) Andrzeja Wajde, koji je u vrijeme nastanka prikazivan i u nas. Naravno, to ne znači da Zuppa nije smio prilagođavati Głowackog (koji se i sam nadahnuo Shakespeareom) svojim namjerama, tim više što je taj komad (u originalu upola kraći) zbog svojih iščašenih situacija, britkog dijaloga i neobičnih obrata upravo pogodan za ono čemu ga je Zuppa prvotno namijenio – ljetnoj kazališnoj radionici u Grožnjanu 2010. Tu su izvedbu oni koji su je imali prilike vidjeti (nažalost, nisam bio među njima) hvalili kao vrlo zanimljivu izvedbu u kojoj su mladi studenti pod Zuppinim vodstvom rastakali kazališne stereotipe na zabavan način pa je vjerojatno zato i došlo do ideje da se postavi i u repertoarnom kazalištu. Doduše, da Zuppa nije htio zadržati bar jednu nogu u sjeni, bilo bi točnije da je jasno navedeno kako se radi o njegovu vlastitom tekstu po motivima Głowackog, posebno onda kada je došlo do profesionalne verzije te predstave koja se humorom i nepoštivanjem autoriteta činila potpuno primjerenom Kerempuhu, koji je ansambl ojačao i s nekoliko svojih istaknutih glumaca. No kao što je primjetna razlika i neusklađenost između mladih glumaca iz grožnjanske predstave i Kerempuhovih prekaljenih profesionalaca, tako i mnogi drugi elementi Zuppina Fortinbras se napio djeluju kao da su u međusobnom sukobu.
  
  Zuppi je, čini se, i sam tekst Głowackog bio manje blizak od prisjećanja na Kolo oko Shakespearea – niz vrlo uspješnih itedeovskih predstava iz vremena njegova vođenja tog teatra – pa je krenuo objašnjavati tekst iz tog rakursa. Vjerojatno držeći (po mom mišljenju krivo) Głowackog površnim i nedovoljno ozbiljnim, on uvodi dva nova (ženska) lika kojima svojim riječima želi komad objasniti i dodati mu slojevitost značenja. Ne vjerujući originalnom tekstu, on uvodi Yoricku (vanbračnu kćer lude Yoricka, čiju lubanju Hamlet drži u Shakespearevu komadu). Ona bi na brehtijanski način trebala objasniti prizore koji su i bez nje sasvim jasni, a dodatni je problem da Marija Kolb (vjerojatno prema redateljevu naputku) igra tu komentatoricu kao da nastupa u predstavi za djecu. To je u rakoraku sa svime ostalim što se na sceni zbiva, osim s pretposljednjim prizorom, u kojem čudom uskrsla Mortebella (Marta Bolfan Ugljen) u izrezu na pozadini koji djeluje poput klasičnog kazališta lutaka drži govor pobjednice koja vidljivo lažno obećava vladavinu prava.
  
  Čini se da Zuppa ne samo da dvoji o sposobnosti gledatelja da razumiju njegove mudrosti kojima je opteretio šarmantnu crnu komediju Głowackog nego ne vjeruje previše ni glumcima pa im svima daje neko naglašeno svojstvo koje će odvratiti pozornost od njihove interpretacije. Tako Anđeo pozornice (Marina Bažulić) treba predstavi dati poetičnost dekorativnošću svoje pojave, a ne načinom izvedbe Zuppina teksta, Žarko Potočnjak glasovno je snažan interpret duha Fortinbrasova oca, ali je njegova scenska pojava svedena na pokrete nekoliko pari bijelih ruku u potpuno mračnoj sceni, Filip Lozić je kao Polonije sveden na pretjerano iskazivanje straha i poltronstva, dok su stražari (Marko V. Hrenović i Ivan Turković – Krnjak), koji bi vjerojatno trebali imati ulogu antičkog kora ili bar komentatora unutar predstave, toliko fizički karikirani da gledatelj možda može zaboraviti činjenicu da je njihovo izgovaranje teksta nerazumljivo. A i važniji likovi nisu mnogo bolje prošli u ovoj koncepciji. Luka Petrušić kao svemoćni norveški ministar unutarnjih poslova svojim karikiranim feminiziranim ponašanjem više priziva pučku lakrdiju nego što izaziva strah, a izvrsni i u pravoj mjeri suzdržani Željko Königsknecht kao njegov smrtonosni pomoćnik toliko naglašeno šepa da je većina pozornosti gledatelja usmjerena na taj fizički nedostatak koji nema bitnog utjecaja na zbivanja. Asim Ugljen nastojao se izbaviti iz te jednodimenzinalnosti igrajući s dosta uspjeha na različitost ponašanja u pijanom i trijeznom stanju, ali kompleksnu osobnost Fortinbrasa ostvario je u potpunosti tek u prizoru s Hamletom, kojem je Borko Perić u epizodi dojmljivo uobličio sva bitna svojstva. Ni Iva Babić u epizodnoj se ulozi Sternbergove nećakinje Danny Borg nije oslanjala na neku izrazitu posebnost nego je odmjerenošću efektno ostvarila tu inačicu Ofelije. Ipak, bilo je to premalo da bi se Zuppin rad s glumcima mogao pozitivno ocijeniti.
  
  Više sreće imao je s vizualnim izgledom predstave. Scenografija Dinke Jeričević – crne plohe koje potpuno zatvaraju scenu i kriju otvore (vrata, prozore) i kojima oblikovanje svjetla Dubravke Kurobase i Vesne Kolarec daje dašak čarolije omogućili su redatelju atraktivan scenski okvir kojem su dodatnu likovnu vrijednost dali i kostimi Đurđe Janeš dominantno crnih tonova i efektna oglavlja (nešto između kape i šešira) Nade Kobali. Bio je to okvir koji je možda čak i tekstu unatoč mnoštva za sebe (ali ne i za scenu) vrijednih Zuppinih stihova i opservacija, mogao uz bolji rad s glumcima iznjedriti zanimljivu predstavu. Ovako ostaje dojam da autor ni glumce ni gledatelje ne drži sposobnima da prate teatarske i ine mudrosti koje je stekao u proteklih sedam desetljeća. A ako je tako, možda bi ipak bilo bolje da i on i njegova razmišljanja ostanu i dalje u sjeni i eventualno iz te sjene pomognu stvaranje uspjelijih predstava.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 21. prosinca 2011.

Piše: