Trijumf glumca

Zagrebačko kazalište mladih: Jan Fabre, Car neuspjeha, red. Jan Fabre

• 
  
  Završetak premijerne izvedbe Cara neuspjeha potpuno ispunjeno gledalište ZKM-a nagradilo je dugotrajnim pljeskom koji je prelazio u prave ovacije tijekom kojih su cvijeće dobili i jedini izvođač Frano Mašković i Jan Fabre, autor koji je ujedno i redatelj, scenograf, kostimograf i oblikovatelj svjetla te monodrame o neuspješnom klaunu koji ne uspijeva nasmijati publiku. I dok se svjetlo usmjerilo na Frana Maškovića, koji je očito bio iznimno zadovoljan odjekom svoje interpretacije, a i cjeline scenskog događaja, Fabre (ako je to uopće bio on) ostao je sjediti u mraku. Ta anonimnost – naravno glumljena, jer zašto bi mu inače bilo predano cvijeće – mogla bi imati opravdanja u tome što je jedna od najvažnijih tema Cara neuspjeha baš pravo na neuspjeh u suvremenom svijetu u kojem jedino uspjesi (pa ma kako efemerni bili) imaju pravo na pozornost ne samo javnosti nego i bilo kojeg pojedinca koji živi u skladu s vrijednostima koje nameću današnje društvo i njegove norme. No dio su tog društva i krugovi modernističkih umjetnika, možda ne pretjerano brojni, ali zasigurno vrlo utjecajni, a u njima Fabrea se drži jednim od najoriginalnijih suvremenih stvaralaca.
  
  U svjetlu te uspješnosti njegovo se glumljeno utapanje u mrak nediferencirane gledateljske mase može doimati i lažnim i suprotnim u predstavi čvrsto branjenom pravu na neuspjeh kao bitnoj odrednici načina života, koja može rušiti lažne vrijednosti što ih danas čovječanstvo štuje, dok one zapravo pojedinačno ljudsko biće utapaju u tu masu ispranog mozga i tako ga frustriraju i čine neslobodnim. No Fabre se u većini svojih djela koristi suprotnostima da bi izbjegao opća mjesta tako što njihovim sukobom nastoji stvoriti nova značenja. Jedna je od takvih suprotnosti i dvojba o tome je li jedini protagonist Cara neuspjeha nespretni klaun ili glumac koji glumi tog klauna. Klaun svojim duhovitostima ne uspijeva nasmijati publiku, a žongliranje (ispod razine potpunog amaterizma) gotovo uvijek rezultira ispadanjem predmeta, uglavnom tanjura koji se razbijaju na tlu i na kraju izvedbe tvore popriličnu hrpu.
  
  Ipak, ponekad se dogodi da klaun, koji zapravo čezne za priznanjem publike, uspije u nekom od svojih pokušaja pa sa zahvalnošću prima pljesak gledatelja koji dolazi manje kao nagrada njegovoj vještini, a više kao odobravanje tim rijetkim promjenama tona i ritma izvedbe. U tom se trenutku ipak javlja i glumac koji iskazuje razočaranje time što nije uspio prikazati potpuno neuspješnog klauna pa razbija tanjure želeći se vratiti na stazu neuspjeha. Usput i eksplicira neke od svojih, a zapravo autorovih stavova, koji baš i nisu toliko daleko od općih mjesta koliko bi to Fabre želio, posebice stav da postati lud u suvremenom svijetu nije teško – dovoljno je ponašati se normalno – a tek su nešto izvornije izreke poput one u kojoj protagonist tvrdi da je ljudožder, jer ždere samoga sebe.
  
  Ipak, autor tom dvojnošću svoga junaka uspijeva postići jednu od temeljnih karakteristika svoga opusa – potpuno odbacivanje psihologije protagonista, ovdje (pre)naglašeno i vizualnom dosjetkom, jer klaun/glumac nosi svoje srce izvan tijela, da ne bi došlo do bilo kakvog emocionalnog odnosa prema njegovoj sudbini. Za tumača te jedine uloge, Franu Maškovića, zadatak zadržavanja pune gledateljske pozornosti na takvom otuđenom liku nije bio nimalo jednostavan, no upravo je njegova izvanredna interpretacija iznimno velikog raspona i silne scenske energije, kojom je lakoćom prelazio iz jedne u drugu krajnost, omogućila gledateljsko uživanje u preko sat i pol trajanja predstave. Ona je redateljski zasnovana na jednoj vrsti fizičkog teatra koja možda i previše podsjeća na neke predstave zagrebačkog IFSK-a (Internacionalnog festivala studentskog kazališta) u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, a Fabreov tekst sve svoje ideje iscrpljuje u prvoj polovici predstave, dok je druga zapravo variranje istih tema, a te varijacije mogu zaokupiti pozornost publike zahvaljujući prvenstveno Maškovićevoj virtuoznoj glumačkoj igri, koja je i uvjerljivo najveća vrijednost Cara neuspjeha.
  
  Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 13. prosinca 2011.

Piše: