Umjetnik je posljednja slobodna osoba

Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, gl. ur. Željka Turčinović, br. 45/46, Hrvatski centar ITI, 2011.

• Pogled iznutra, tako bi se u dvije riječi mogao opisati sadržaj časopisa Kazalište. Očište je upravo to da se domaće i svjetsko kazalište sagleda iz prakse, iznutra, očima onih koji ga stvaraju. Redatelj Mario Kovač piše tekst La commedia e finita! iliti Kronika jedne gluposti. Upravo začinjalački početak svjedoči o praizvedbi Maršala, opere Silvija Foretića koja je uz mnogo muke osvanula u koprodukciji splitskoga HNK-a s 26. muzičkim biennalom Zagreb. Tekst je to o vječitom nesporazumu Bukare i Učitelja, u ovom slučaju gradske politike i redatelja. S jedne je strane v. d. ravnatelja kazališta, Duško Mucalo, kao glasnogovornik trenutačne društvene dogme o svojoj nezabludivosti u pitanjima umjetnosti i nezabludivosti onih koji su ga postavili, a s druge je strane redatelj na čelu umjetničkog velikog ansambla kojemu je temeljna nakana upravo propitati tu društvenu nezabludivost. Kovač upozorava na temeljnu osobinu Bukare, a to je (kazališna) nepismenost.
  
  „Film je to (Maršal), baš kao i Foretićeva opera, koji se podjednako ismijava sa svima onima koji su i tri desetljeća nakon njegove smrti slijepi pri zdravim očima te ne vide kako je samoupravni socijalizam iza sebe ostavio nagomilane dugove, neradničko-podanički mentalitet ovisan o birokratizmu i brojne obitelji zavijene u crno. S druge strane, meta podsmijeha su i novonastali bogataši, tajkuni koji su snove jednog naroda o slobodi i demokraciji pretočili na svoje bankovne račune zamagljujući nam pogled mahanjem zastave i zaglušivši nam uši lažnim rodoljubljem“, piše Kovač i u ovome prepoznajemo temelj za dobru predstavu, ali i savršenu prigodu za sukob s onima koji tu predstavu trebaju platiti našim novcem. Umjesto da proizvodi pseudodogađaje, Kovač je nakanio stvoriti događaj na sceni... Slijedi vrlo precizna ispovijed redatelja o svim dogodovštinama koje su odgađale premijeru i stvarale brojne pseudodogađaje kako bi Maršal ostao u zapećku.
  
  „Iskreno, meni je od cijelog tog projekta ostao samo gorak okus u ustima“, piše Kovač. Preporučamo njegov tekst i svima onima koji su zaduženi za osporavanja ozbiljnih umjetničkih nakana, jer Kovač na svom primjeru i Bukari nudi obrazac za blokiranje umjetnika i proizvodnju apsurda koji će im energiju potrošiti izvan scene. 
  
  Veček, Vidović, Pređo i drama potiskivanja 
  
  Kovač je napisao i tekst u rubrici Sjećanja – spomenak na Petra Pjera Večeka Ljubav se ne trži niti ne kupuje govori o radu na Amaterima Bore Radakovića u Kazalištu KNAP. Veček je mjesec dana prije premijere iz bolnice telefonski preko Kovača vodio probe. I tu se Kovač očituje jasno, dekonstruirajući rad na predstavi i pokazujući svoj odnos s redateljem koji ga je prepoznao još u vrijeme dok je započinjao kao amater, voditelj Schmrtz teatra. Davor Mojaš zapisao je spomenak na Predraga Pređu Vušovića, glumca koji je potekao iz njegova Lera i u Lero se vazda htio vratiti iz profesionalne kazališne mašine. Pometnik nezaborava naslov je Mojaševa teksta, koji svjedoči o velikom glumcu koji je mogao biti još veći, da je to sredina u kojoj je stvarao mogla podnijeti. Dubravko Mihanović napisao je snažan tekst Ivica Vidović – nekoliko rasutih fragmenata sjećanja, koji govori o Vidovićevoj mirnoći, njegovoj torbi uvijek punoj dramskih tekstova, svjedoči o tome kako nije nužno da naraštaji okreću jedni drugima leđa. U istoj rubrici Dubravko Torjanac oprašta se od lutkara Albrechta Rosera (1922-2011).
  
  Kazalište na kraju donosi i dvije drame. Naš razred Tadeusza Slobodzianeka s poljskog je preveo Mladen Martić. Posrijedi je drama napisana 2008. godine, a praizvedena 2009. u National Theatreu u Londonu. Poljska je praizvedba bila tek 2010. u vašavskom Teatru na Woli, a komad je odmah nagrađen najvažnijom poljskom književnom nagradom Nike kao prvi dramski tekst u dvadesetogodišnjoj povijesti te nagrade. Drama rekonstruira povijesno zbivanje iz 10. srpnja 1941. godine, kada je za vrijeme njemačke okupacije skupina mještana zatvorila sumještane Židove i zapalila ih. Trauma je godinama potiskivana, potom relativizirana, a tek se 2000. povjesničar Jan T. Gross monografijom Susjedi očitovao o zločinu. Tema je drame zapravo poricanje i odricanje od odgovornosti i krivnje godinama poslije događaja. Radovan Grahovac s njemačkog je preveo dramu Marlene Streeruwity Sloane Square iz 1992. godine. Riječ je o istoimenoj stanici podzemne željeznice u Londonu kao mjestu radnje na kojem se susreću pripadnici srednjeg sloja s beskućnicima, pankerima...
  
  Dramu Shocking Shopping Matjaža Župančiča (1959) sa slovenskog je prevela Jagna Pogačnik, a Jasen Boko piše o svojim iskustvima sudionika, tj. člana žirija Tedna slovenske drame, nacionalnog festivala slovenske drame održanog 41. put u Kranju. Spomenuti Shocking tamo je proglašen najboljom dramom. Za razliku od Marulićevih dana ili Sterijina pozorja, inozemna kazališta koja gostuju na tom festivalu ne konkuriraju za nagrade. Slovenci su nezadovoljni jer je stimulacija nove drame u socijalizmu bila izdašnija no današnja. „Suvremeno slovensko kazalište obilježavaju jaki redatelji i raznolikost i bogatstvo estetika.“ – piše Boko.
  
  U sklopu bloka Međunarodna scena Višnja Rogošić razgovara s Bonnie Marrancom, koju „brine kako je kazalište prebrzo napustilo svoje naslijeđe“. Osobito je dragocjeno njezino svjedočanstvo o tome kako se i u Sjedinjenim Državama gase mogućnosti za preživljavanje humanističke inteligencije. Nekoć je rad u malim kazalištima omogućavao prihode koji su plaćali stan i hranu, a danas se od toga više ne može živjeti te se stoga Marranca boji da će mnogi odustati. Svjedoči i o tome kako američki predsjednik, kad govori o obrazovanju, spominje samo tehničke znanosti, a u ovom se času u Sjedinjenim Državama školuje 800 tisuća budućih humanističkih intelektualaca, a nitko ne razmišlja o tome gdje će oni raditi. „Mislim da ljudi subliminalno znaju kako je umjetnik posljednja slobodna osoba u društvu“, kaže Marranca, koja je s Gautamom Dasguptom 1976. pokrenula časopis Performing Arts Journal, koji se danas zove PAJ: A Journal of Performance and Art i jedan je od najvažnijih časopisa iz područja izvedbenih umjetnosti. Ona u njemu nastoji razdvojiti akademsko pismo od novinarstva visokog stila i sofisticirane esejistike, čemu daje prednost. Višnja Rogošić piše i o njujorškom festivalu Under the Radar u tekstu Showcase na njujorški način. 
  
  O Glembajevima rode da ti pojem
  
  Središnja su tema Kazališta Krležini Glembajevi. Kritičar Igor Ružić vrlo je smiono zaokružio i prispodobio istoimenu predstavu zagrebačkoga HNK-a u režiji Vite Taufera, beogradskoga Ateljea 212 u režiji Jagoša Markovića i riječku predstavu Branka Brezovca iz 2007. godine. Ružić se koristi postupkom suobličavanja različitih društvenih sredina, motri i publiku i izvođače i kontekstualizira tekstove predstava u intenzivnom sjecištu Krležine dramaturgije, koja za njega funkcionira kao svojevrsna društvena mišolovka u kojoj se ogledaju različite sredine i običaji. Ružić dekonstruira ne samo tri publike nego i tri kazališne kuće i tri ansambla svjedočeći kako je kazališna predstava postupak koji ne uključuje samo glumca, tekst i publiku nego je predstava ono što odjekuje cijelim polisom i prema njemu se suodnosi.
  
  Posve drukčijim postupkom dekonstrukcije Ružić se koristi u Političkim mikrostrukturama izvedbe na urbanom palimsetu. Iza tog naslova stoji podnaslov Deset godina Bacača sjenki, a Ružić progovara kao svjedok njihovih predstava u vremenu i prostoru. Mira Muhoberac prihvatila je razobličiti Fedrinu ljubav Sarah Kane u režiji i adaptaciji Božidara Violića i u izvedbi Zagrebačkoga kazališta mladih. Britku kritiku i epsku erudiciju, poučak o grčkoj mitologiji, o mogućim primjenama Barthesovih mitema na ovu predstavu, sve to ona jasno pokazuje i obznanjuje postavljajući temeljno pitanje: zašto 80-ogodišnji Violić postavlja Fedrinu ljubav! „Zbog ljubavi.“ – odgovara Mira Muhoberac. Bojan Munjin u tekstu Stvarnosno kazalište piše o autobiografskoj predstavi Olivera Frljića Mrzim istinu! premijerno izvedenoj u Teatru &TD i SEK-u.
  
  U rubrici Prijevod nalazimo esej Davida Barnetta Kada kazališni komad nije drama? / Dva primjera postdramskih kazališnih tekstova, koji je s engleskog prevela Zrinka Frleta. Analizirajući dva postdramska teksta, Napadi na njezin život (Attempts on her life) Martina Crimpa i 4:48 Psihoza (4:48 Psychosis) Sarah Kane, Barnett svjedoči kako su nove tehnologije promijenile način percepcije suvremenoga gledatelja pa se u skladu s tim mijenja i dramsko pismo.
  
  Naposljetku, u Novim knjigama Matko Botić piše o monografiji Cariću Carićevo Hrvoja Ivankovića, Darko Lukić o kapitalnom Uvodu u suvremenu teatrologiju I Borisa Senkera, Darko Gašparović o knjizi Kazalište, kultura, tranzicija Darka Lukića, a Lucija Ljubić pozabavila se knjigom Branka Hećimovića, Marije Barbieri i Henrika Neubauera Slovenski umjetnici na hrvatskim pozornicama / Slovenski umetniki na hrvaških odrih. Suzana Marjanić piše o knjizi Erike Fisher-Lichte Estetika performativne umjetnosti, koju je s njemačkog preveo Sulejman Bosto, a objavio sarajevsko-zagrebački Šahinpašić, dok Željka Turčinović piše o sveučilišnom udžbeniku Darka Lukića Kazalište u svom okruženju, Kazališni identiteti u izdanju, a Lucija Ljubić rubriku zatvara prikazom monografije vinkovačkoga kazališta Vinkovačka kazališna tradicija Antonije Bogner-Šaban.
  
  Na gotovo 170 stranica Kazalište dekonstruira suvremeno gledanje na domaći i svjetski teatar, ukazuje na trendove i suodnose mjereći preciznim mjerilima i ono što se događa kod nas, u susjedstvu, ali i u svjetskom kazalištu zapadnoga kruga, a motri i osobito pozorno vrstu koja je prividno u nestajanju, humanističkog intelektualca koji živi u staništu i djeluje u okruženju koje se ne mjeri niti se hrani profitom, niti mu služi.
  
  © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 28. prosinca 2011.

Piše: