Efektan sudar svjetova

Kazališna družina Glumci u Zagvozdu i Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Dušan Kovačević, Profesionalac, red. Bogdan Diklić

• 
  
  Dušan Kovačević (Maratonci trče počasni krug, Sabirni centar, Balkanski špijun, Ko to tamo peva) najveći je suvremeni srpski komediograf, a i filmski scenarist. U Tužnoj komediji po Luki, kako je podnaslovljen Profesionalac, bizarnom fabulom iz odnosa dvojice protaganista bivšeg policajca Luke Labana i urednika izdavačkog poduzeća Teodora Teje Kraja gradi vrlo originalnu i značenjski kompleksnu sliku sustava socijalističke Jugoslavije. Luka dolazi u Tejin ured i donosi mu nekoliko knjiga, a kad ga urednik hoće izbaciti, objašnjava mu da je on u sistemu koji je propao godinama bio zadužen za praćenje upravo njega te da su knjige zapravo Tejine, to jest da je on iz snimki prisluškivanja prijepisom i izborom složio nekoliko vrijednih knjiga Teje Kraja, koji je inače napisao tek dvije knjige.
  
  Neočekivani obrati u njihovu odnosu rezultiraju komadom usporedivim po svojim dometima i kreativnosti s važnošću Kunderine Šale za nekadašnju Čehoslovačku. Možda to i nije bilo toliko vidljivo u vrijeme nastanka Kovačevićeva komada, jer se ta Jugoslavija već urušavalu u vrijeme praizvedbe Profesionalca 1990., ali je u sredinama koje su je imale prilike vidjeti izazivala prave ovacije publike. To se dogodilo i prigodom gostovanja u Zagrebu iste godine, a ponovilo se i kod ponovnog dolaska u Zagreb desetak godina kasnije, što je bio dokaz da Profesionalac jednako dojmljivo djeluje i u potpuno promijenjenim društvenim i političkim prilikama. Na drugi način vitalnost tog teksta i njegovih značenja, koja funkcioniraju i izvan određene epohe, pokazao je i film koji je 2003. prema tom komadu režirao sam Dušan Kovačević s vrlo dobrim Borom Todorovićem i Branislavom Lečićem u glavnim ulogama, sačuvavši gotovo sve sastavnice komada, a ipak potpuno promijenivši fokus filma, kojemu je okvir postala Miloševićeva država. To je postigao ponajprije vizualizacijom onoga što se u kazališnoj izvedbi spominje ili čuje u offu, ali precizno određuje vrijeme i mjesto radnje. Iako Kovačević kao filmski redatelj ne uspijeva uvijek spojiti želju za očuvanjem svoga nedvojbeno, ali ipak prvenstveno za scenu vrijednog dijaloga u snažnoj glumačkoj interpretaciji s pronalaženjem potpuno funkcionalnog filmskog adekvata, Profesionalac je bio iznimno gledan u Srbiji (a veliko je zanimanje izazvalo i njegovo prikazivanje u nas), a uz to je osvojio i niz domaćih i međunarodnih nagrada.
  
  Ipak, takav redateljski pristup mnogo je bolje funkcionirao u teatru, što je pokazala i scenska praizvedba, koju je također režirao sam autor oslonivši se i na visoke vrijednosti vlastita teksta, a i na izvanredne interprete, Danila Batu Stojkovića (1934-2002) i Bogdana Diklića, koji se prvi put prihvatio režije upravo u ovoj novoj zagrebačkoj izvedbi tog teksta, koja je svojim uspjehom potvrdila da se radi o komadu koji djeluje prije svega vrijednošću teksta i virtuoznošću glume. U tom kontekstu i Diklićeve izjave kako se on ne misli baviti režijom i da je on u ovoj predstavi samo „niži savjetnik za viša glumačka pitanja“ nisu tek puka dosjetka nego u sebi kriju i razloge njegova angažmana na stvaranju ove predstave i temelj njegova pristupa njezinoj realizaciji. One potvrđuju da visoka vrijednost Kovačevićeva teksta nije samo u njegovoj čvrstoj dramskoj strukturi i kompleksnosti njegovih ideja nego i u oblikovanju likova i životnosti dijaloga koji pružaju mogućnost glumcu da ostvari veliku kreaciju. Zato je bilo logično da prvu hrvatsku izvedbu Profesionalca potakne upravo glumačka družina, a kako i kod njega, kao i kod svih velikih tekstova, postoji opasnost da se na putu do vrhunaca lako i promaši, Diklić, koji je u dvanaestak godina odigrao brojne izvedbe ovog Kovačevićeva komada i duboko poznaje svaku njegovu nijansu, bio je gotovo idealan izbor za redatelja koji će ostati u sjeni i precizno voditi interprete kroz sve nijanse Profesionalca. Bilo je pritom važno da Diklić nije krenuo putem oživljavanja briljantne predstave u kojoj je sudjelovao nego je zajedno sa svojim protagonistima tražio specifična rješenja za njihove osobne interpretacije.
  
  Posebice je to bio zahtjevan posao za Danka Ljuštinu, tumača Luke Labana, kojeg je u praizvedbi efektno igrao Danilo Bata Stojković zračeći silnom energijom koja je opravdavala i najneobičnije promjene tona, pa i čitavog ponašanja, koje karakteriziraju Luku, čovjeka koji je profesionalno obavljao svoj posao za sistem koji je nestao i tako postao nepotreban i tek tada počeo osjećati da ga je ono što je govorio pisac (kojeg je u početku htio ubiti kao „narodnog neprijatelja“) promijenilo i da zato može samom sebi postavljati pitanja o smislu onoga što je radio. Ljuština je krenuo gotovo suprotnim putem. Mada inače i sam zna djelovati snagom svoje scenske pojavnosti, ovdje od početka igra na potiskivanje emocija i stanovitu distancu Luke prema svom sadašnjem životu i prošlosti pa zbog toga rijetka ispadanja iz te suzdržanosti ostavljaju snažan dojam, a i svaki put otkrivaju neku od njegovih karakternih strana koje želi zadržati samo za sebe. Najefektniji i pljeskom na otvorenoj sceni nagrađeni primjer jedina je scena u kojoj Luka pokazuje snagu kojom je kao policajac nametao svoj autoritet. U trenutku kad njegov razgovor s Tejom prekida Jedan sasvim normalni luđak (Goran Navojec), kako program određuje Tejina manje uspješnog konkurenta, pisca koji ga čak i fizički nastoji eliminirati, Ljuština mirno gleda kroz prozor i tek kada Navojec u nekoliko minuta glumačke parade prijeđe mjeru koju Luka može izdržati, Ljuština se okreće i istjera ga van s takvim autoritetom koji daje naslutiti da taj bivši policajac i danas ima moć (najvjerojatnije u onom što je saznao o ljudima koje je pratio) i da samo o njemu ovisi hoće li je do kraja iskoristiti. A tu se otkriva da u Ljuštininoj interpretaciji, kojoj suzdržanost daje i stanovitu neočekivanu dostojanstvenost, Luka nije samo policajac kao predstavnik (a možda i žrtva) prethodnog režima nego i neka vrsta usuda, pokazatelj kako pojedinac postaje opasnom igračkom ideologije ili režima.
  
  Uspjeli kontrapunkt Ljuštininoj inspiraciji način je na koji Vedran Mlikota u širokom rasponu pokazuje najrazličitija raspoloženja pisca Kraja: od početne nevjerice da netko koga on ne poznaje i ne sjeća se da ga je vidio zna da ga njemu bliski zovu Tejo (a potom da zna i mnoge druge stvari iz njegova života) preko reakcija kao što su užasnutost pri pomisli da ga je taj čovjek htio ubiti do razumijevanja za Lukine probleme u odnosu sa sinom.
  
  Neprimjetna režija ili „savjetovanje o višim glumačkim pitanjima“ Bogdana Diklića bitno je odredilo vrhunsko glumačko nadigravanje dvaju protagonista koji predstavljaju dva različita svijeta. Uz fascinantnu epizodu Gorana Navojca i Anicu Kovačević, koja u kratkim pojavljivanjima kao tajnica Marta nastoji biti gotovo nevidljiva, a na samom kraju predstave na neočekivan i začudan način unosi bitnu promjenu odnosa prema svemu viđenom, scenom ipak dominiraju prvenstveno Danko Ljuština i Vedran Mlikota, stvarajući i glumački i smisaono bogate obrate koji ruše sve moguće predrasude i crno-bijele odnose i navode gledatelja da nakon slijeganja oduševljenja izvedbom sam pokuša ostvariti vlastiti odnos prema slojevima značenja koje je Profesionalac atraktivno uobličio na sceni.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 28. studenoga 2011.

Piše: