Čekajući redatelja

Zagrebačko kazalište mladih: Ivor Martinić, Moj sin samo malo sporije hoda, red. Janusz Kica

• 
  
  Ivor Martinić imao je dosad promjenjivu sreću s redateljima koji su postavljali njegove drame u regiji. Pisac osebujnog stila, aktualan sadržajem i prividno staromodan u formi, privlačio je svojim tekstovima i veterane poput Dušana Jovanoviča, ali i redatelje mlađe generacije s potpuno oprečnim poetikama – klasično dramski orijentiranu Ivu Milošević te postdramski razbarušenu Anju Maksić Japundžić. Martinićev rukopis podnosio je režijske nadogradnje i s lijeve i s desne, pokušavao se izboriti za autentičan autorski glas unutar različitih stupnjeva redateljskih fasadnih radova, i u svemu tome plivao kako je mogao. Iz južnoslavenske turneje Martinićevih tekstova, od Ljubljane do Beograda via Zagreb i Split, dvije su se činjenice pokazale kao nedvojbene – Martinić je u svakom slučaju jedan od najzanimljivijih novih (post)dramskih glasova na ovim prostorima, ali isto tako, u scenskim uprizorenjima još uvijek nije našao svog redatelja.
  
  U Zagrebačkom kazalištu mladih prilikom praizvedbe njegova novog teksta tom su problemu odlučili doskočiti pomalo ziheraški, iako ne bez promišljene i jasne logike: Janusz Kica dovoljno je iskusan da se ne treba bojati potencijalne redateljske nesigurnosti koja bi mogla ugroziti konačan ishod, ali nije ni umorni Nestor bez doticaja sa Zeitgeistom Martinićeva spisateljskog sada i ovdje. Na Kicinoj strani bila je i uspješna inscenacija Skakavaca Biljane Srbljanović u istom kazalištu, miljama bolja od bilo koje umorne beogradske postavke drama te spisateljice tamošnjih državnih redatelja, s kojom je dokazao kako po suvremenom otuđenju može relativno precizno sa scene pucati iz današnjeg oružja. Dakako, od Kice se 2011. ne očekuje etički i estetski iskorak u nepoznato, kakvom bi se potencijal poput Martinićeva u idealnim uvjetima trebao nadati, ali taj spoj iskusnog redatelja i mladog pisca ipak je ostavljao prostor mogućnosti da će nova premijera biti punokrvan kazališni događaj. Nasreću, praizvedba komada Moj sin samo malo sporije hoda tu je mogućnost u velikoj mjeri ostvarila na sceni.
  
  Novi Martinićev komad ne odmiče se od Drame o Mirjani i ovima oko nje ni stilom ni tematskim preokupacijama – i dalje su u središtu interesa ljudi kojima život curi kroz prste, oni koji razgovaraju a ne čuju jedni druge, umorne žene, ohlađeni muškarci i starci kojima je život toliko daleko da je urnebesno smiješan. Martinićevo pismo i ovog puta je postdramsko (ali i čehovljanski klasično), ne toliko zbog strukturalnih strategija, koliko prije svega zbog naglaska na pustu zemlju stanja poslije svake dramske radnje, budući da je sve što je iole važno već davno prošlo. Moj sin tako ponavlja motive iz Mirjane pa je nesretna žena opet u centru kruga, a na obodu vise ostatci ostataka nekoć velikih odnosa – muškarci koje je voljela (ili će ih tek voljeti), roditelji koji su djeca, djeca koju boli očajno čvrsti roditeljski stisak i okolina koja je smiješno okrutna, a bori  se za vlastiti komadić varljive sreće.
  
  Martinić i u ovom komadu uspijeva u suptilnom ocrtavanju bljeskova neglamurozne ljepote življenja unutar tmurne svakodnevice, bez ikakve želje za dociranjem, destruktivnim pesimizmom ili naivnim prihologiziranjem, a u tom nastojanju suptilna i nenametljiva redateljska ruka Janusza Kice pokazala se kao dobar suradnik. Kica na scenu postavlja gotovo integralnu verziju komada čuvajući u praizvedbi sve važne narativne punktove dramskog teksta te uspijeva u nastojanju da sebe prezentira prije svega kao iskusnog sidemana koji u prvi plan izvlači dramu svog mlađeg kolege, ali ne linijom manjeg otpora režijske nemaštovitosti. Počevši od samog odabira glumaca, koji ne počiva na dobnoj ili fizičkoj poistovjećenosti tumača s vlastitim likovima, preko jednostavne i funkcionalne scenografije-kutije Slavice Radović, sve do izbora glazbe, osmišljenog kao playlista uz koju se glumci lakše upuštaju u nesreće vlastitih uloga, sve na sceni usmjereno je na ocrtavanje atmosfere dramskog teksta i sudbina likova, koje iz tog teksta neugodno zure u publiku.
  
  Kicina promišljena redateljska vizija ogleda se i u ujednačenim glumačkim prinosima, među kojima nedvojbeno iskaču dvije briljantno ocrtane žene ‒ sredovječna Mia Ksenije Marinković i starica Ana u tumačenju Doris Šarić-Kukuljice. Ksenija Marinković s Mijom ostvaruje još jednu magistralnu rolu u matičnom kazalištu glumeći je s besprijekornim osjećajem za ritam kao trpnu mašinu koja tek povremeno otpusti iz sebe malu dozu nagomilanog očaja. Ana Doris Šarić-Kukuljice još je fascinantniji glumački podvig, urnebesna baba koja ni sama ne zna uživa li dok izmišlja svoju prošlost, ili pati dok se prisjeća kako je sve što je lijepo izmislila.
  
  U ostatku ansambla nitko nije ponudio spomenutu razinu glumačke izvrsnosti, velikim dijelom i zbog tekstualnog predloška, koji najviše aduta dijeli Miji i Ani, ali su se vješto izrađenim minijaturama istakli i finom slapsticku naklonjeni Krešimir Mikić u ulozi Mihaela, Sreten Mokrović kao suhi i ohlađeni Mijin muž Robert te Urša Raukar tumačeći histeričnu Mijinu sestru Ritu. Damir Šaban precizno je tek s nekoliko poteza ocrtao rezignaciju Anina muža Olivera, a Jadranka Đokić, Lucija Šerbedžija i Goran Bogdan pogođeno su igrali Martinićevu pomalo cinično impostiranu djecu u srednjim dvadesetim godinama. Vedran Živolić kao Mijin sin Branko prepoznao je liniju vlastita lika kao invalida koji iskrenim smiješkom pokušava objasniti okolini da se osjeća dobro u vlastitom tijelu, ali je u provedbi te linije ostao na pola puta pa prečesto izgleda neuvjerljivo u smirenim pokušajima da ga prihvate takvog kakav jest.
  
  Moj sin samo malo sporije hoda u Zekaemu ispunio je svoju primarnu zadaću – novi tekst jednog od najtalentiranijih hrvatskih dramatičara predstavljen je u odmjerenoj i nenametljivoj režiji Janusza Kice, uz svesrdnu pomoć zainteresiranog ansambla trenutno najzanimljivijeg zagrebačkog repertoarnog kazališta. Među šibljem hrvatske srednjostrujaške kaljuže već je i to podvig vrijedan poštovanja, uz obavezni dodatak – natječaj za redatelja koji će nove tekstove Ivora Martinića (kao i njegovih generacijskih kolegica i kolega u regiji) oplemeniti uistinu relevantnom scenskom nadogradnjom još je uvijek otvoren.
  
  © Matko Botić, KAZALIŠTE.hr, 29. studenoga 2011.

Piše: