Povratak počecima kazališta

Teatar Rugantino, Zagreb: Jordan Cvetanović, Ispovjedaonica (Terapija), red. Maja Šimić

• 
  
  Jordan Cvetanović rođen je u Nikšiću 1982., a još u srednjoj školi došao je u središte pozornosti kao autor zapaženih emisija na Radio Baru. Potom se upisao na dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a već 2003. objavio je uspješne Priče za tešku noć (Uspavanka za odrasle), objavljene i u Ljubljani u slovenskom prijevodu 2007. Iste 2003. godine njegov je dramski prvijenac Pretis lonac izveden u gradskom kazalištu u Nikšiću, a godinu dana kasnije i na talijanskom u rimskom Quirino teatru u sklopu festivala Glumci traže autore. Unatoč tom spisateljskom startu iz snova Cvetanović živi od novinarstva i marketinga pa oteže studij, a čak četiri godine ne piše ništa za scenu. U jednom je trenutku čak i sam išao na psihoterpiju da bi razriješio svoje probleme, a onda je napisao Terapiju i diplomirao dramaturgiju 2008.
  
  Njegov tekst precizno prikazuje funkcioniranje jedne vrste liječenja u kojoj psihoterapeut samo navodi pacijenta da priča o svojim problemima da bi se tako suočio s njima i pokušao naći rješenje za njih (zlobnici bi rekli da ti današnji pacijenti plaćaju za istu terapiju koju su vjernici od davnina dobivali besplatno u ispovjedaonicama). Tu formu ispovjedaonice (kako glasi jedan od naziva predstave Teatra Rugantino) autor vješto upotrebljava da bi prikazao neke od tipičnih stresova suvremenog čovjeka koji ne uspijeva doseći ni sreću ni unutrašnji mir dijelom zbog okolnosti u kojima živi, a dijelom i zbog vlastitog karaktera i predrasuda kojima robuje.
  
  Troje glumaca igra sedmero pacijenata i psihoterapeuta kojeg privlači jedna od pacijentica, a tek na kraju se otkriva da su i međusobno povezani. To pruža mogućnost za dojmljive, ali i vrlo zahtjevne interpretatorske transformacije, jer treba održati pozornost gledatelja tekstom koji je zapravo skup vješto izmontiranih monologa u kojima gotovo da i nema bitne sastavnice dramske predstave – sukoba među likovim – nego se sukobi zbivaju u nutrini svakog protagonista, što ponekad prelazi i u verbalni sukob s uglavnom odsutnim antagonistom. Tako se kazalište vraća na svoj prapočetak – odnos predstavljača i gledatelja koji je ovdje zaogrnut suvremenijim ruhom tako što se pacijenti obraćaju publici kao da je ona psihoterapeut.
  
  Cvetanović uspjelo kombinira neka gotovo opća mjesta (majka koja se ne miri s homoseksualizmom sina, bezosjećajnost novopečenog bogataša) s efektnim crnim humorom i neočekivanim obratima da bi ocrtao kompleksne karaktere, ali ipak nije nimalo lagan zadatak podariti pun scenski život takvoj vrsti teatra i pretvoriti skup monologa (koliko god oni bili dobro napisani) u jedinstvenu cjelinu dramske predstave. Tom se izazovu može odgovoriti samo iznimnim glumačkim interpretacijama koje će iz takvog teksta upjeti oblikovati životno uvjerljive osobe, a upravo takve je ostvario ansambl Rugantina.
  
  Gordana Gadžić je ne samo glasom nego i mimikom i govorom tijela i njihovim mijenama ostvarila izvanrednu uvjerljivost i dojmljivost dvije potpuno različite žene. Jedna je majka koja strahovito pati jer je jedan od sinova ne želi vidjeti (tek na kraju će se saznati da je to onaj mladi homoseksualac koji i sam dolazi na terapiju), a druga tajnica u nekom poduzeću koja djeluje provokativno na direktore, a maltretira ostale (ali i sebe dijetama i krivim procjenama). I ostali glumci dobili su mogućnost iskazivanja virtuoznih promjena pa Siniša Popović isto tako potpuno i jednako vjerodostojno mijenja svoju scensku pojavu, a i način govora (mijenjajući i dijalekte) u tumačenju starijeg gay partnera koji vjeruje u ljubav (za razliku od mlađeg koji tvrdi da je to samo seks), pa tajkuna koji je zao pretvarajući se da to nije zato što bi on to želio nego zbog toga što se od njega očekuje takvo ponašanje te čovjeka koji je oslijepio od gelera tijekom opsade Sarajeva pa se sada rezignirano pomirio sa siromaškim preživljavanjem na račun supruge za koju je uvjeren da ga vara. Luka Dragić efektno je dočarao dvije strane osobnosti mlađeg homoseksualca, a možda je za nijansu bljeđi bio kao psihoterapeut, no jedan od vrhunaca predstave bila je baš njegova scena u kojoj on kao sin koji šuti prilično dugo samo gleda u publiku te gotovo bez mimike, prvenstveno svojom glumačkom energijom održava napetost predstave koja je tu bez tog čudesnog glumačkog pothvata mogla i izgubiti kontakt s publikom.
  
  Vjerojatno je Dragiću u osmišljavanju te osjetljive scene bitno pomogla mlada redateljica Maja Šimić koja nije inzistirala na uočljivijim redateljskim rješenjima, osim možda diskretne naznake kako svojevrstan happy end u kojem protagonisti uspostavljaju neku međusobnu bliskost i nalaze bar naznake sreće i zadovoljstva ipak nije posve realističan. No njezina je zasluga za uspjeh ove prvenstveno glumačke predstave prije svega u pronalaženju pravog ritma izvedbe i precizno odvagnutih intenziteta u odnosima interpretacija koje najčešće teku paralelno, ali je način njihova ispreplitanja vrlo bitan u konačnom emocionalnom dodiru s gledateljima.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 18. studenoga 2011.

Piše: