Slatko je umrijeti, gorko umirati

Glumačka družina Histrion, Zagreb: Miro Međimorec, Hrvatska Antigona, red. Zoran Mužić, premijera 5. studenog 2011.

• „Za ljubav, a ne za mržnju dođoh na ovaj svijet“, kaže Sofoklova Antigona i objesi se. „Za slobodu i život u slobodi“, kaže Hrvatska Antigona Mire Međimorca i prereže si žile. Između njih je Kreontova Antigona (1983) Mire Gavrana. Antigoninu sestru Izmenu tiranin Kreont natjera da navuče njeno lice kako bi odigrala društvenu funkciju koju je Edipovoj kćeri namijenio kao novi vladar. Čitajući priloženi životopis Mire Međimorca u programskoj knjižici nameće se dojam kako je to nepresušan izvor za nekoliko romana, drama, filmova...
  
  Nije Međimorec usamljen u svojoj tragediji. Politika je devedesetih usisala gotovo sve intelektualce koji su u socijalizmu bili otvorena ili više-manje prikrivena oporba i koje je režim trpio kao ravnatelje manjih kazališta, redatelje, pisce, glumce, sveučilišne profesore... Njihov privremeni angažman u politici, a prvi je saziv Sabora tvorilo cijelo mnoštvo vrhunskih intelektualaca, umjetnika, mahom humanističke inteligencije, politika je lagano pretvarala u državne službenike i potom u umirovljenike. Može li se umjetnik koji je postao dijelom državnog aparata vratiti u svoju prvotnu ulogu? Neki su dokazali da je to moguće, a među njima je i Međimorec, ali svoju prvotnu životnu vokaciju – redateljsku – zamijenio je spisateljskom. Uostalom, dokazao je kako je kazalište odlična priprema za mnoge poslove. Ne znam za dramatičniju situaciju od one iz 1991. kada je Međimorec iz gledališta Teatra &TD, smeten prizorima rata s televizije, ustao s jedne od melodramatičnih proba i otišao na ratište i potom u državnu službu.
  
  Međimorčeva Hrvatska Antigona bila je tajnica Generala koji je uspješno obranio grad, ali je potom utamničen i osumnjičen za ratni zločin protiv zarobljenika (dvojica su navodno ubijena u pokušaju bijega). Istražitelj je bivši branitelj, a branitelji su i Suprug i Otac Antigonin. Ona ništa ne zna o ratnim zločinima, prijete joj djetetu, moli je čak i sam General (glas je posudio Slobodan Praljak) neka ga lažno optuži jer da njemu neće ionako naštetiti, a sebe će spasiti... Iako majka Lucije, Antigona izabire radije smrt nego izdaju!
  
  Redatelj Zoran Mužić ogolio je predstavu do kosti. Gotovo da i nema rekvizita niti namještaja, tek veliki pano scenografa Miljenka Sekulića, na kojem se projiciraju medijske manipulacije ljudskim sudbinama, a ispred njega istrčava dvoje novinara i voditelja televizijske istine pokazujući kako upravo mediji danas imaju jedini mandat da svjedoče i krivotvore istinu. Na kraju upravo mediji trijumfiraju koristeći se Antigoninom žrtvom za svoju svrhu ispunjavanja društvene narudžbe. Uzgred, emisija se zove Istinom protiv laži.
  
  Osobno (osim u literaturi) ne poznajem ženu koja bi budućnost svog djeteta žrtvovala za Slobodu. Ta riječ danas ima mnoštvo značenja, a u svijetu zarobljenom globalnom elektronskom i inom mrežom gotovo da i nema značenja koja je imala u 20. stoljeću i osobito prije. Međimorec kao da je stvar vratio u vrijeme Sartreove drame ideja i ponudio recept: jedina sloboda jest to da sami odlučujemo hoćemo li umrijeti ili živjeti! Žalim što redatelj Zoran Mužić nije na scenu doveo dijete koje bi odigralo kćer Luciju. Svijet bismo tako sagledali ne samo kroz oči trojice suprotstavljenih branitelja, Generala i jedne heroine koja se kani žrtvovati nego i kroz oči budućnosti tog naraštaja, kroz oči nevinog djeteta koje svakodnevno upija stvarnost s računalnih i televizijskih ekrana. Jer, upravo onaj tko kontrolira medije kontrolira ne samo državu nego i društvo.
  
  Mužićev je izbor glumaca bez prigovora. Nela Kocsis, (raz)odjevena i od kostimografkinje Danice Dedijer kao jednostavna, skromna, siromašna, ali čvrsta žena, nije svoju ulogu patetično razapinjala, nego ju je zgusnula u nekoliko tihih i potmulih jecaja. Njena je Antigona bačena pred noge Oca (Vlatko Dulić), koji je se odriče (a možda je i sam nekoć radio za neprijatelja), sluđenog muža (Mladen Vulić), koji je sumnjiči za izdaju i koji pokazuje djetinje nepoznavanje svijeta u kojem živi, i Policijskog istražitelja (Aleksandar Bogdanović), koji samo obavlja svoju dužnost (spašavajući i svoj život i život svoje djece slomljen devetomjesečnim boravkom u logoru)... Međimorčeva Antigona raspeta je i televizijskim poslušnicima (Davor Svedružić i Tara Rosandić), koji njen slučaj prikazuju kako je povoljno trenutačnom političkom trenutku. U završnici se Zlatko Vitez na ekranu pojavljuje kao odgovorni Ministar, koji svojim mobitelom vodi cijelu operaciju osporavanja Generala, a Antigona je tek kolateralna žrtva.
  
  Još je 1989. Tomislav Bakarić napisao Hasanagu, u kojemu Sultan naslovnom junaku šalje uže da se objesi jer ga kao uspješnog ratnika više ne treba. Predstava je iste godine odigrana u zeničkom kazalištu, a u HNK-u je veliku predstavu postavio Marin Carić 1999. godine s Draganom Despotom u naslovnoj ulozi. Tema dakle nije nova, no novost je jasnoća s kojom Međimorec i Mužić nastupaju. Histrioni sve više preuzimaju ulogu koju je sredinom devedesetih odigrao Jazavac/Kerempuh. Postavljaju se u poziciju oporbenog, demitologizirajućega kazališta koje se protivi trenutačnom komformističkom javnom mišljenju dekonstruirajući ga i tvoreći novo. Nezahvalna zadaća, koju netko mora obavljati u zdravim demokracijama! U ime male Lucije i onih koji dolaze u naš vrli svijet! 
  
  © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 12. studenoga 2011.

Piše: