Kako uprizoriti klasika

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Mrtve duše, red. Dražen Ferenčina, premijera 21. listopada 2011.

• 
  
  Uzvicima bravo i srdačnim pljeskom na nekoliko naklona pozivati glumce na repriznim izvedbama, na kojima ima čak i nekoliko razreda sedmoškolaca, nije uobičajeno, a ipak se to dogodilo na predstavi Mrtve duše Satiričkoga kazališta Kerempuh. Danas, kad samo jedan posto svjetskoga kapitala ima svoje pokriće u stvarnoj vrijednosti (zlatu i sl.) samorazumljivo je postavljati Gogoljeve Mrtve duše jer putujući junak Čičikov kupuje mrtve kmetove, zapravo njihove liste od vlastelina, kako bi dobio poticaje, a plemiće oslobodio od poreza. I svi zadovoljni. Do prve katastrofe...
  
  Opsežan roman ruskog (i ukrajinskog) klasika, perjanicu realizma, svjedočanstvo o životu ruskog seljaka i plemića sredinom 19. stoljeća, Dubravko Mihanović pozorno je dramatizirao slijedeći precizno i linearno romanopisca, koristeći se obilno i njegovim dijalozima. Ubacio je i pripovjedača (smireni Luka Petrušić), koji u napetim trenucima odlaže i usporava radnju, a posve neočekivano dvosatna predstava dobila je zaokruženost i jasan i snažan oblik koji svoje temeljno uporište ima u Gogoljevu djelu, a ne u jednostavnim aluzijama na (našu) svakodnevicu. I upravo ta bezvremenost, ta univerzalnost društvene korumpiranosti, koja svuda ima isto (nakazno) lice i koja uvijek počinje od kolebljivog pojedinca i njegove slavohlepnosti, častohlepnosti, pohlepe i sklonosti da poput majmuna oponaša većinu, ono je što Gogolj i Mihanović tematiziraju pripremajući redatelju i glumcima izuzetno i pustolovno istraživanje vlastitih kreativnih i izražajnih sposobnosti.
  
  Dražen Ferenčina upravo je u Kerempuhu 2007. režirao jednu od svojih ponajboljih predstava, Čehovljev Brak iz računa, razodjenuvši i metaforički i doslovno i glum(i)ce i likove u toj humornoj jednočinki. Ovaj je put pošao korak dalje. Čičikov je prisutan gotovo u svakom prizoru, a ulogu je povjerio Hrvoju Kečkešu i nije pogriješio. Rasplinulo se sve ono što smo mislili o tome glumcu, koji pršti od energije i duhovitosti, ali u posljednje vrijeme zapada u maniru zbog mnoštva televizijskih i kazališnih angažmana. Kečkeš je ovaj put pokazao virtuoznost, sitan i precizan kontakt s partnerima, bio je pažljiv slušatelj, pozoran gledatelj svojim protagonistima, bio je i dijaboličan u scenama u kojima je to bilo nužno. Čičikov je upravo arhetipski glumac, licemjer koji svakome kaže ono što taj želi čuti, a Kečkeš mu je dao ljudsko obličje, svojevrsnu glumačku sućut za nas i naše slične suvremenike.
  
  Redatelj je, sagradivši tako čvrstu točku uz pomoć glavnoga glumca, jednako visoke zahtjeve postavio i pred ostale članove svih naraštaja Kerempuhova ansambla. Možda je najsnažniju, gotovo arhetipsku matricu Škrtice, sagradila Elizabeta Kukić stvorivši jezovit, mračan, zastrašujući tip žene koja „želi pričekati s prodajom mrtvih duša, kako bi vidjela hoće li im porasti cijena“. Njezino blijedo lice, hektična igra koja u visokim amplitudama raste iz posvemašnjeg mira u gotovo psihotičnu nervozu, dokaz su pomne studije karaktera, ali i snažnog uvida u makrostrukturu predstave.
  
  Ferenčina je redateljski posložio nekoliko obiteljskih postaja po kojima se kreće njegov junak. Prvu obitelj vodi Angel Palašev (u ulozi Manilova). Godinama u zapećku, taj je glumac odigrao pravi, blistavi ples s golemom lulicom poigravajući se mjestimice s prigodom da stvori posve osobnu sliku vlastelina koji ne zna niti koliko ima kmetova, a kamoli koliko ih je umrlo od posljednjeg popisa. Posve suprotno oblikovanu ulogu ostvario je Tarik Filipović. I sam vrlo visok, povišen je i podebljan jastucima s golemim trbuhom pa je odigrao Sobkeviča s puno mjere, dodajući svom glumačkom repertoaru posve novu nijansu, koja upućuje na njegove dosad nepoznate mogućnosti.
  
  Kostimografkinja Marita Ćopo svakom je glumcu i liku pomogla da se pomakne u neočekivano. Tako je i Antun Tudić, jezovitom maskom i smirenim iskazom, vodio liniju onostranog, snovitog u ovoj predstavi, a opet mnogo manje jezovitog od scenskog realizma (stvarnih) likova. Posve stvaran i opipljiv bio je Željko Königsknecht u ulozi potkupljiva suca, koji artistički spretno sprema plavu kuvertu u unutrašnji džep sakoa. Njegova sijeda kosa snažnije je podcrtala odgovornost koju zreliji imaju prema onima koji dolaze i kojima ostavljaju svijet. Königsknecht se u maloj ulozi potvrdio kao veliki glumac koji samo treba pravu ulogu i pravog redatelja. Mario Mirković urnebesno je iskoristio ulogu pijanice, njegova široka gesta bila je dovoljno široka da stvori kroki, a opet dovoljno intenzivna da naglasi bitno. Vlatko Dulić, potresna kombinacija beskućnika i plemića, jasan je znak koji premošćuje gotovo dva stoljeća. Žene su posebna priča. Upravo Čičikov strada jer ih je zanemario, podcijenio... Mia Begović, Nina Erak-Svrtan i Anja Đurinović čine lepršavi ženski trokut u koji je Ferenčina položio temeljne nade raspleta Duša.
  
  Deset golemih pomičnih kubusa scenografa Ive Knezovića kao da su istovremeno i monoliti filmske Odiseje i dječje kockice i zidovi koji se primiču duševno oboljelom, dok je pokret Maje Đurinović svima dao eteričnu, lebdeću poziciju. Pamaknutost je temeljna osobina ove predstave, kao i Gogoljeve proze, i utkana je u svaku nit teksta predstave. Budući da je Gogolj u pomračenju uma spalio dio tog romana, nikad nećemo saznati njegov kraj, ali Ferenčina i Mihanović radnju poentiraju snovitim i mahnitim šibanjem konjske trojke koja juri u „ne zna se kamo i zašto“...
  
  Kerempuhove Mrtve duše postavljaju nove standarde kad su posrijedi uprizorenja klasika u nas. Predstava je do srži satirična, a bez problema bi se mogla igrati i u Kazalištu Gavella. Mihanović i Ferenčina, zahvaljujući prvorazrednom kazališnom i glumačkom okviru i suradnicima biranima po izvrsnosti, poučili su nas kako se klasici postavljaju, a da se pritom ne iznevjeri niti njihovo niti naše vrijeme, niti izražajni modus koji svojom predstavom premošćuju.
  
  © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 2. studenoga 2011.

Piše: