Bogata njedra kazališne prošlosti Osijeka

Dragan Mucić, Prvih četrdeset godina: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku 1907. – 1941., Matica hrvatska, Ogranak Osijek, Filozofski fakultet u Osijeku, 2010.

• Osječki pjesnik, teatrolog i redovni sveučilišni profesor Dragan Mucić rođen je u Zagvozdu 1932. godine, a u Osijeku je završio osnovnu i srednju učiteljsku školu. Nakon studija hrvatskoga jezika, doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1970. godine disertacijom o osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Svoj radni vijek proveo je na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, gdje je predavao kolegije Scenska umjetnost i Povijest drame, a na istom fakultetu sudjelovao je i u pokretanju Odsjeka za glumu. Napisao je brojne kazališne rasprave, a autor je i monografije Hrvatsko kazalište u Osijeku 1907. (ur. Ive Mažuran, Osijek, 1967) te znanstvene studije o kazališnim vezama Miroslava Krleže i Osijeka – Krleža i Osijek (Osijek, 1979), koja će ga 1990. učiniti jednim od pokretača osječke kazališne smotre i znanstvenoga savjetovanja Krležini dani. Osim pedagoškog i znanstvenog rada, bavio se i promicanjem kulturnih vrijednosti, pa je bio i jedan od utemeljitelja Centra za znanstveni rad HAZU-a u Osijeku, suosnivač osječkoga Ogranka Matice hrvatske, pokretač i dugogodišnji urednik časopisa Revija, a uređivao je i časopise Život i škola i Slavonija danas. Preminuo je u Osijeku, 1992. godine, a 1997. posthumno je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za iznimne zasluge u području kulture.
  
  Teatrolog Dragan Mucić posvetio je svoj cjelokupni znanstveni rad istraživanju povijesti osječkog kazališta, što je rezultiralo i mnogobrojnim knjigama, raspravama i člancima objavljenim za njegova života, a krunu rada i predanosti kazalištu predstavlja doktorska disertacija obranjena 1970. godine pod naslovom Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku od osnutka 1907. do Drugog svjetskog rata 1941. Spletom okolnosti disertacija nikada nije ukoričena u cijelosti, nego je autor dijelove objavljivao fragmentarno u raznim časopisima. Kako se, prema uvodnim riječima Nikole Batušića, radi o „prvom i opsežnom radu koji sustavno istražuje, valorizira i naposljetku sintetizira mukotrpno nastajanje, borbu za nastanak, a onda i opstanak te sve faze djelovanja Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku od njegova osnutka 1907. do 1941.“, bilo je nužno objaviti je u cjelini. Cjelovitost slike važna je kako bi se zaokružila ova povijesna freska kazališnih, povijesno-kulturoloških i kulturno-političkih zbivanja u Osijeku i široj okolici u prvoj polovini 20. stoljeća, ali i kako bi se na dostojan način odala počast velikom osječkom kazališnom pregaocu, koji je svojim djelovanjem zadužio mnoge generacije mladih znanstvenika i kazališnih entuzijasta koje dolaze nakon njega.
  
  Mucićeva knjiga, Prvih četrdeset godina: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku 1907. – 1941. izdana je 2010. kao redigirana inačica doktorske disertacije iz 1970., u nakladi Matice hrvatske, Ogranak Osijek, i Filozofskog fakulteta u Osijeku. Iako se u samom naslovu knjige spominje vremenski raspon od 1907. do 1941., naslovljena je Prvih 40 godina jer se u njoj govori i o vremenu prije, a i o vremenu poslije naznačenih godina. Sama disertacija proteže se na 703 stranice, ali je iz ovog izdanja izostavljen dio posvećen repertoaru Hrvatskog narodnog kazališta iz tog doba, koji je Mucić priredio za Repertoar hrvatskih kazališta 1840/1860/1980. (ur. Branko Hećimović, Zagreb, 1990).
  
  S obzirom na to da je prošlo četrdeset godina od prvotnog izdanja bilo je neophodno napraviti određene uredničke intervencije, ne samo zbog velikog vremenskog intervala koji je prošao nego i zbog činjenice kako disertacije imaju drugačije zakonitosti oblikovanja od knjiga. Taj je veliki zahvat, uz pomoć priređivačice teksta Dubravke Smajić (kćeri Dragana Mucića), municiozno i odgovorno obavila urednica Sanja Nikčević pobrinuvši se da knjiga poprimi preciznu i suvremenu znanstvenu aparaturu tako što je učinila „minimalna stilska i sadržajna osuvremenjivanja i pojašnjenja“. Intervencije koje je Sanja Nikčević načinila odrađene su na način da je poštujući autorovu misao zadržala ne samo autorov stil nego i stare nazive lokaliteta (uz napomene o današnjim nazivima), dodala je naslov knjige, dok je nekadašnji naslov disertacije upotrijebljen kao podnaslov, osnovnoj podjeli rukopisa na četiri glavna dijela dodala je međunaslove radi bolje preglednosti, uredila je bibliografiju prema suvremenom načinu pisanja, dodala slikovne priloge koji slijede tekst (pri čemu su uvelike pomogli Ljubomir Stanojević kao savjetnik iz osječkog HNK-a, Marina Vinaj iz Muzeja Slavonije te djelatnici Državnog arhiva u Osijeku i Arhiva Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta u Zagrebu) te je dodan i cijeli dio knjige Prilozi uz rad (životopis autora te popisi ilustracija, imena i djela s uredničkim napomenama o različitim načinima pisanja istih).
  
  Sam pogled na sadržaj otkriva raznolikost i širinu pregleda koju knjiga nudi. Podijeljena je u četiri glavna dijela, koji se kronološki bave problemom osnutka kazališta 1907., krizama i usponima do početka Prvoga svjetskog rata, problemima s djelovanjem u novoj državi SHS te vremenu trogodišnjeg lutanja i, naposljetku, povratka kazališta u matični grad. Svaki dio (osim prvog, koji se bavi osnutkom) podijeljen je po sezonama, što čini knjigu iznimno preglednom i lako upotrebljivom. U svakoj sezoni osim zanimljivih i ponekad intrigantnih događanja sadržani su i osnovni podaci o kazalištu – o upravi, smjeni i dolasku novih intendanata, dirigenata, glumaca, repertoaru te sezone, gostovanjima – temeljeni na opsežnom istraživanju dokumenata, financijskih izvješća, izvještaja sa sastanaka uprave, novinskih članaka iz mnogih arhiva, muzeja i kazališta, koje je proveo Mucić. Sam kraj knjige donosi tablice s kronološkim pregledom najvažnijih događanja od 1904. do 1941., sve predstave koje su se našle na repertoaru, kronološki popisane s brojem predstava izvedenih u Osijeku i na gostovanjima, popise svih umjetničkih suradnika u tom razdoblju, upravitelja, dirigenata, redatelja, glumaca složenih po abecednom redu te indeks imena na samom kraju i popis ilustracija.
  
  Prvi dio bavi se osnutkom osječkog kazališta 1907. i, osim obaveznih primarnih i sekundarnih teatroloških izvora (teatrografski podaci, arhivska vrela, brojne tiskovine, memoarska literatura i drugo), sadrži i intrigantnu kulturnopolitičku avanturu koja započinje 1904. Milčetićevom idejom o osnivanju hrvatskog pokrajinskog kazališta izvan Zagreba kako bi se prekinula dominacija njemačkih kazališnih družina (Milčetić se ne protivi samo njemačkim družinama u Osijeku nego i talijanskima u Rijeci i Dalmaciji), koje su prevladavale u Osijeku krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Nakon tri godine golem je trud urodio plodom i Hrvatsko kazališno društvo (na čelu s dr. Antom Pinterovićem) postavlja dr. Nikolu Andrića 6. srpnja 1907. za prvog intendanta osječkog kazališta. Rezultat napora oko buđenja nacionalne svijesti na kulturnom planu svečano otvorenje Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku 7. prosinca 1907.
  
  Drugi nas dio vodi kroz krize i uspone osječkog kazališta od 1908. pa sve do Prvoga svjetskog rata uz mnoge zanimljive podatke – čudnu priču o odlasku dr. Nikole Andrića, čovjeka koji je ponajviše bio zadužen za osnivanje kazališta, informacije o mnogim gostovanjima diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, problematiku kazališta koje je i dalje obnašalo funkciju putujućeg te različite krize koje su tijekom godina uvjetovale promjene u strukturi uprave (odlazak Žarka Savića, dolazak Srđana Tucića, njegov odlazak i dolazak Nikole Fallera…) te inicijalne zahtjeve za izgradnjom nove kazališne zgrade. U ovom dijelu nalazi se i zanimljiv događaj koji ukazuje na različitost recepcije kazališta ovisno o političkim okolnostima. Prilikom jednog osječkog gostovanja u Beogradu, jedne novine oštro su kritizirale osječki ansambl, dok su ih druge hvalile unoseći toliki nesporazum među možebitnim gledateljima da su na kraju čak tri gostovanja otkazana. Krize i problemi nisu jedine teme koje se ovdje pojavljuju, iako su zastupljeni u velikom broju – tu su također i trenutci uspona kazališta na primjeru intendanta Nikole Fallera, koji je među ostalim zaslužan za procvat operete u Osijeku, ili intendanta Mihajla Markovića, zaslužnog za razvoj opere, te mnogih uspješnih osječkih gostovanja koja su dočekivana s oduševljenjem.
  
  Treći dio bavi se vremenom od 1913. do 1928. i započinje uspješnim sezonama, međutim financijske teškoće i ratno stanje ponovno zasjenjuju važnost kazališta, a najveći problemi javljaju se s raspadom Austro-Ugarske Monarhije i stvaranjem nove države SHS (predstave se prekidaju nacionalnim manifestacijama, glumci su bili obavezni sudjelovati u građanskoj straži, a financijska situacija iznimno je teška). Kazalište je u tom vremenu u tolikim financijskim problemima da se čak predlaže da se drama prepusti novosadskom pozorištu, a da Osijek zadrži samo operu i operetu. U istom razdoblju događaju se i privatizacija kazališta, njezin neuspjeh te vraćanje kazališta pod državnu upravu. Vrhunac ovog poglavlja čini prestanak rada Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku 1. travnja 1928. Odlukom ministra prosvjete Milana Grola osječko kazalište ulazi u umjetnu simbiozu s novosadskim kazalištem pod dvostrukim nazivom – Osječko-novosadsko odnosno Novosadsko-osječko narodno pozorište i napušta Osijek nakon dvadeset godina neprekinuta djelovanja.
  
  Četvrti i posljednji dio, od 1928. do 1941, bavi se daljnjom sudbinom i lutanjima Hrvatskog narodnog kazališta kao kazališta triju banovina (djelovalo je jedno vrijeme i kao Narodno kazalište Primorske banovine sa sjedištem u Splitu) sve do njegova povratka u matični grad 15. ožujka 1934, kada ban Primorske banovine dr. Josip Jablanović zbog štednja u budžetu donosi odluku o prekidu rada osječkog kazališta u Splitu. Ovo poglavlje opisuje i burne događaje vezane uz Miroslava Krležu, koji je u Osijeku naišao na žestok otpor malograđanskih reakcionara, što je rezultiralo objavljivanjem poznate Krležine knjige polemičkih eseja 1932. Moj obračun s njima. Ovaj dio završava pregledom sezona (gostovanjima, promjenama u ansamblu, upravi) do početka Drugog svjetskog rata i posljednjom krnjom sezonom 1940/41.
  
  Knjiga Dragana Mucića predstavlja svojevrstan siže životnog djelovanja istaknutog osječkog teatrologa, ali i siže života osječkog kazališta – trilerski napetu priču o osnutku, borbi, preživljavanju i pobjedi kazališta usprkos zakulisnim igrama, političkim spletkama i raznim drugim nedaćama koje su ga pratile kroz povijest, a sve to potkrijepljeno činjenicama, izvornim dokumentima, člancima, ilustracijama i znanstvenom aparaturom. Upravo zato bilo je iznimno važno uložiti ovoliki trud i preoblikovati doktorsku disertaciju u knjigu koja sada ispunjava sve ove preduvjete i službeno može biti, a zapravo već godinama jest, i jedno od glavnih izvorišta i temelj za daljnja proučavanja osječkog kazališta svim znanstvenicima, ali i kazališnim entuzijastima općenito. Bavite li se kazalištem, kulturom, poviješću, društveno političkim prilikama ili jednostavno želite pročitati napeto i dokumentaristički potkrijepljeno štivo, nemojte nikako propustiti priliku da budete svjedokom bogatstva osječke kulturne prošlosti. Kako je Mucić jednom prilikom zapisao: „Ljudi žive, stare i umiru. Gradovi, naprotiv, žive, rastu i pomlađuju se. (…) I naš Osijek je jedan od njih: lijep, velik, ponosan i prkosan u svojoj veličini, vječit na rubu ravnice. (…) Zar to ne obvezuje da zavirimo u bogata njedra njegove prošlosti, da istinski osjetimo njegovo davno bilo osvježeno danas novim krvotokom.“
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 24. listopada 2011.

Piše: