Bez očekivana učinka

Hrvatsko narodno kazalište Split: Ivo Brešan, Svečana večera u pogrebnom poduzeću, red. Joško Juvančić

• 
  
  Predstavu nije poželjno opterećivati bremenom povijesti, prvih ili klasičnih izvedbi, posebice ako finalni proizvod nije na razini navedenih referenci. Premijera drame Svečana večera u pogrebnom poduzeću Ive Brešana u splitskom je HNK-u izazvala popriličnu medijsku pozornost i očekivanja isforsirana napisima o predstavi, koja je i svojevrsna posveta prvoj hrvatskoj premijeri Brešanova komada iz 1982. godine upravo u HNK-u Split u režiji Božidara Violića, ali i suvremena društveno-politička parafraza komada koji je iščitan u subverzivnom ruhu tako da oponira socijalizmu i upokojenoj državi. No, kako i sam napominje, Brešan nije politički agitator ili istinski subverzivan pisac nego ponajviše dramatičar koji upozorava na moralne i duhovne anomalije svoga vremena. Izvorna predstava (ako je suditi po ulomcima preživjelih snimaka) upečatljivo je označena izvedbama Borisa Dvornika i Ivice Vidovića te živahnim i prirodnim ritmom dramskog teksta koji je sam autor nazvao grotesknom tragedijom prkoseći time teatrologiji koja ne poznaje takvu terminologiju. Međutim, upravo je spoj grotesknih (ne komičnih) elemenata na sceni i duhovne tragedije iskazane dramskim diskursom kvaliteta Brešanovih komada (od Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja do Nečastivog na Filozofskom fakultetu), koju nije lako ostvariti na sceni.
  
  Redatelj Joško Juvančić nije u novom uprizorenju htio kopirati izvornu predstavu nego je pokušao režirati light verziju opširnog dramskog predloška u smanjenom trajanju i olakšanog sadržaja (bez nekoliko likova i niza epizoda). Unatoč štrihanju, ansambl HNK-a Split nije ponudio dovoljan broj adekvatnih glumaca za petnaestak uloga pa su angažirani glumci s raznih strana (od Frane Perišina do Tomislava Martića, koji je prije tridesetak godina već odigrao ulogu Jovana Lasice) da bi projekt uopće mogao biti realiziran. Uvod u zbivanja daje poprilično neinventivna i zastarjela scenografija Marina Gozzea sazdana od izmjena plošnih kulisa i neuvjerljivog iluzionističkog pejzaža, koja je osvježena tek završnom sekvencom s postavkom stola à la posljednja večera. Glazbena pozadina i limena glazba koja mjestimično prodefilira scenom, skladatelja Nenada Šiškova odmjerena je i nenametljiva, solidno prati ambijent i ključne događaje. Kostimografija Najde Kromić dijelom je kombinacija štiha sedamdesetih godina 20. stoljeća i suvremenog industrijskog dizajna i vjerojatno je željela iskazati obol autentičnom vremenu dramske radnje, kao i ciljanom vremenu dramske poruke – današnjici.
  
  Juvančićeva digest režija nije se pokazala adekvatnim rješenjem, uparena s medijskim očekivanjima i željom HNK-a Split da izvede predstavu iz drugog vremena aktualnu i u ovom vremenu. Zašto? Prije svega, Brešanovo je djelo kvalitetan komad dramskog pisma i sasvim sigurno ima subverzivno-gorki karakter u odnosu na sivu socijalističku pozadinu vremena u kojem je pisan. Ipak, bez ozbiljnije adaptacije likova, epizoda i dramskog zapleta u današnjem vremenu prljavog kapitalizma i opće politizacije ne djeluje dovoljno aktualno niti je dovoljno agresivan/sirov za publiku i prostor kojem se obraća. Suvremenost je znatno pokvarenija i kompleksnija od crno/bijelog duhovnog dekora koji proizlazi iz splitske izvedbe.
  
  Glumački ansambl poprilično je neuravnotežen kako glumačkim tehnikama tako i dosezima vlastitih uloga. Siniša Popović igra lažnog doktora/povratnika u zavičaj, koji je zapravo manipulator i muljator s genijalnim planom: zaraditi na gluposti i taštini drugih; ulogu je odigrao solidno s jednostavnom manirom amerikaniziranog Dalmatinca. Murinu, direktora pogrebnog poduzeća portretirao je Filip Radoš, no njegova je izvedba mlohava, bez potrebne dramske snage i izražajnosti, posebice ako se usporedi s bravuroznom izvedbom Borisa Dvornika iz 1982.
  
  Jedini komički par, čistačicu Mariju Brku i redikula Ticu, odigrali su Arijana Čulina i Nenad Srdelić: Čulina u prepoznatljivoj i zamornoj (no publici još uvijek komičnoj) maniri Vlajine, dok je Srdelić poprilično uspješno markirao pijane i neuravnotežene odlike svog lika. Drugi ozbiljni par mjesnih političara Bajde i Kozline rutinirano su izveli Mirko Kraljev i Robert Kurbaša, dok je vrlo dobar u portretiranju mjesnog župnika Don Felicia bio Frane Perišin. Izraziti manirizam i patos ovladali su ulogom Jovana Lasice, nadriumjetnika u izvedbi Tomislava Martića i Lukeše glazbara u izvedbi Ratka Glavine.
  
  Ostale epizode radnika i tajnice rutinirano su odradili članovi ansambla HNK-a Split bez velikih bljeskova, ali i bez oscilacija. Najbolji od svih ipak je Trpimir Jurkić u ulozi Mikca (knjigovođe, ali zapravo skrivenog aristokrata), koji je jedini odigrao ulogu za pamćenje, posebice akcentuirajući duhovne i moralne pobude svog lika kao i suvereno iskazujući groteskni cinizam u završnoj sceni. Upravo je finale cijelog komada s primislima na biblijsku posljednju večeru i grotesknim prikazom smrti Mikca i forte cijele izvedbe.
  
  Svečana večera u pogrebom poduzeću nije loša predstava, dapače – riječ je o komadu koji se lako gleda i o tekstu koji se brzo upija. Problem su predstave prije svega zastarjela scenografija i promašeni kontekst vremena i prostora kojem se izvedba obraća i stoga će publika ostati prikraćena i za grotesku i za tragediju, ali i za komiku, koja jednostavno nije ostvarena zbog poremećenih žanrovskih odrednica unutar samog predloška. U pokušaju obnavljanja i revitalizacije stare uspješnice s dasaka HNK-a Split Juvančićeva je predstava tek arhaična posveta dramskom autoru i drugom povijesnom vremenu. Na kraju, zaslužene ovacije dobili su jedino Trpimir Jurkić i sam autor Ivo Brešan, koji se pridružio ansamblu na pozornici.
  
  © Mario Županović, KAZALIŠTE.hr, 18. listopada 2011.

Piše: