Pozlata vječne mladosti

9. festival svjetskog kazališta, Zagreb, 9. – 27. rujna 2011.: Burgtheater, Beč; Oscar Wilde, Dorian Gray, red. Bastian Kraft

• 
  
  Kada je prije stotinu i dvadeset godina tiskan, roman Oscara Wildea Slika Doriana Graya djelovao je provokativno svojim hedonizmon i sklonošću esteticizmu i artificijelnosti te umjetnosti zbog umjetnosti, a nakon nekoliko desetljeća postao je dijelom popularne kulture. O tome svjedoče i brojne ekranizacije, a još i više to što čak i mnogi od onih koji ne samo da nisu čitali roman i nemaju pojma tko je Oscar Wilde nego nisu vidjeli niti jednu njegovu filmsku ili televizijsku verziju pitaju ljude koji izgledaju mlađe od svoje dobi skrivaju li na tavanu sliku koja stari umjesto njih. Lijepom Wildeovom dandyju Dorianu Grayu upravo se ostvarila takva želja izrečena u trenutku kada je vidio dovršen svoj sjajan portret koji je naslikao u njega zaljubljen prijatelj mu Basil. Potaknuo ga je na to drugi, nešto stariji njegov prijatelj lord Henry, koji ga navodi na prihvaćanje predavanja užicima kao temeljnog smisla egzistencije.
  
  Iako je sličan stav nerijetko zastupao i sam Wilde u svojim djelima, a i javnim nastupima, lord Henry ipak nije pretjerano simpatičan lik, a Slika Doriana Graya uz bizarnost i fantastiku donosi i niz virtuozno napisanih rasprava o moralu, raznim oblicima bivstvovanja i smrti koje daleko nadmašuju uobičajena opća mjesta koja su danas najčešće asocijacije na taj roman. Međutim, on je dobio na aktualnosti i društvenoj kritičnosti posljednjih desetljeća, u kojima su konzumeristički užici i adoracija mladosti postali dominantni ideali većine populacije, što je bitno potpomogla i sve šira dostupnost estetske kirurgije i ostalih načina održavanja mladalačkog izgleda. Zato ne čudi da je ugledni bečki Burgtheater odlučio postaviti na scenu adaptaciju Wildeova romana u režiji Nijemca Bastiana Krafta, koji se već dokazao u iznimno inovativnim inscenacijama klasika.
  
  Njegov Dorian Gray odigrava se u scenografiji Petera Baura, koja se sastoji od skele na kojoj je postavljeno petnaestak ekrana na kojima se istodobno prikazuju ranije snimljene različite pokretne slike. Pejsaži od idiličnog (rajskog?) vrta do mračnih ulica predgrađa u kojima će skončati glumica u koju se Dorian Gray zaljubio, ali je i ubrzo odbacio ,stvaraju djelomično i ambijent u kojem će se radnja odvijati, ali i ukazuju na suprotnosti između kojih će se kretati Dorianova čuvstva, misli i stavovi. Ipak više prostora zauzimaju ljudi, ponajviše njegova dva spomenuta najbolja prijatelja. Na samom početku oni, uz još nekoliko likova, govore o protagonistu, a tek nakon nekoliko minuta na skelu ulazi izvanredni tumač naslovne uloge, Markus Meyer, lica i kose premazanih zlatnom bojom. On je i jedini glumac koji će se pojaviti na sceni, ali predstava ne odaje dojam monodrame, jer on velik dio vremena vodi dijalog s ranije snimljenim tumačima ostalih uloga, što predstavlja zahtjevan glumački rad usklađen u djelić sekunde sa snimljenim materijalom.
  
  Interpretacija je dodatno otežana jer zahtijeva i izniman fizički napor u mukotrpnom provlačenju kroz skelu, što je dobro zamišljen redateljski znak protagonistova teškog probijanja kroz život, koji se samo u početku čini nevjerojatno privlačnim. U svemu tome se dvojnost medija ne osjeća jer se kamera nalazi unutar skele, a Meyer joj se obraća pa se slika njegova lica izravno prenosi, najčešće razlomljena na otprilike polovinu ekrana, dok su lica njegovih prijatelja uvijek cijela unutar jednog ekrana. To može sugerirati da su i ti prijatelji (koje tumači također Meyer) zapravo projekcije njegova uma, otjelotvoreni pojedini elementi njegova bića. To bi onda možda moglo objasniti i nedostatak jednog, za priču o Dorianu Grayu bitnog, elementa – gledatelj, naime, ne vidi ljepotu Doriana Graya, jer živi glumac zbog obojenosti zlatom djeluje kao maska, dok njegovo vrlo uvećano lice zbog razlomljenosti zasigurno nije lijepo, ali može govoriti o razbijenoj osobnosti.
  
  U tome bi se moglo nazrijeti ono što se na prvi mah ne uočava, a to je neka Kraftova originalna i suvremena interpretacija priče o vječnoj mladosti, a uz to, možda se pomalo nategnuto može zaključiti da zlatna boja lica i kose upućuju na današnju financijsku vrijednost ljepote i mladosti. Međutim, i pored sugestivnosti i energije Meyerove glume te originalne i vrlo precizno provedene Kraftove režije, ipak prevladava dojam da je Dorian Gray predstava u kojoj je mnogo više truda uloženo u tehničko unapređenje multimedijalnih mogućnosti i stilskih inovacija nego u njezino značenje. No, ako se Oscaru Wildeu ne zamjera larpurlartizam zašto bi se Bastianu Kraftu zamjeralo da se više bavio izgledom no značenjem predstave?
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 26. rujna 2011.

Piše: