Jednodimenzionalnost interpretacija

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb, Marin Držić: Dundo Maroje, red. Marco Sciaccaluga

• Kada jedan od najtalentiranijih članova Gavellina ansambla, Franjo Dijak kao Pomet, zagledan iznad publike u parteru zatraži noć i dobije gašenje većeg dijela scenske rasvjete i podijeli s gledateljima svoje zadovoljstvo zbog toga što je slušan, onda to nije samo jedina promjena svjetla (koje je oblikovao Zdravko Stolnik) nego i jedan od rijetkih trenutaka u kojem glumci pokazuju da su svjesni svoje uloge predstavljača dvadesetak likova koji su uglavnom došli iz Dubrovnika u Rim i prisutnosti gledatelja koje nastoje zabaviti komičnim situacijama. U njima karikirane slabosti (vezane prvenstveno za novac, ali i za hranu, piće, ljubav i seks) izazivaju gotovo katastrofalne posljedice, koje se ipak obrću u sretni završetak.
  
  No, to je tek jedna od značenjskih razina Dunda Maroja, najboljeg ostvarenja našeg najvećeg komediografa, djela koje je Marin Držić obogatio kompleksnim životnim likovima koji će u neočekivanim situacijama postupno iskazivati neka u početku skrivena svojstva svoje osobnosti, a i neslućene mogućnosti i sposobnosti u borbi za ostvarenje svojih težnji. No, iako bi neke od tih podvala mogle biti iznimno bolne po suparnike u potrazi za istim dobrima, Držić ne piše tragedije, pa uz niz komičnih detalja stalno daje na znanje da se radi o igri, a u toj je igri pravi meštar upravo Pomet, sluga bogatog i uglavnom pijanog Uga Tudeška, koji se prvenstveno brine za svoj želudac, ali mu Držić kao bitnu karakteristiku ljudskosti daje šarm i uživanje u vođenju igre i spletkarenju, koje upotpunjava i strastvenim udvaranjem Petrunjeli.
  
  To što je ovaj Pomet uglavnom sveden na neosjetljivog intriganta manje je problem njegova interpreta Franje Dijaka, nego redateljske koncepcije Talijana Marca Sciaccaluge, koji je najavljivao kako drži da klasične komade ne treba osuvremenjivati niti u njihovoj inscenaciji težiti naglašenijem redateljskom autorskom pristupu, jer oni i bez toga odlično korespondiraju sa suvremenim gledateljem. Zato je ostavio većinu teksta bez nekih većih intervencija, ali je izbacio prolog i govor Dugog nosa, u kojima možda i ima nekih pretjerano izravnih iznošenja Držićevih poruka, ali koji naglašavaju da se radi o komičnoj predstavi. Redatelj pak te elemente izbacuje vjerojatno da ne bi omeli identifikaciju gledatelja sa zbivanjima na sceni.
  
  Uz to Sciaccaluga očito Dunda Maroja smatra primjernom renesansnom komedijom u kojoj su likovi svedeni na komične tipove i kao takvi izazivaju smijeh. Zato je Dundo Maroje Žarka Savića samo izvana dostojanstven stari pohlepnik bez Držićevih, doduše kratkotrajnih, proplamsaja ljudskih osjećaja, Bokčilo (Ozren Grabarić) samo njegov lijeni, stalno žedni i gladni sluga, kod kojeg se ne vidi težak socijalni i radni položaj, Maro (Amar Bukvić) tek beskarakterni bludnik a ne mladić koji se prepustio strastima i životnim iskušenjima, a njegov sluga Popiva (Sven Šestak) tek nešto manje uspješna varijacija Pometa. Laura Dijane Vidušin pokazuje lakomost i iskrenu ljubav prema Maru, ali ne i blistavu raskoš i zanosnu senzualnost prve rimske kurtizane, a i Nataša Janjić kao njezina sluškinja Petrunjela više naglašava socijalni položaj nego razigranost i strastvenost. Zato se nitko od tih glumaca, koji su u drugim predstavama ostvarili niz iznimnih uloga, nije približio ne samo svojim najvišim dometima nego niti prosječnim ostvarenjima, pa su rijetke glumačke uspjehe u ovoj predstavi postigli tek epizodisti, koji niti kod Držića nisu toliko kompleksni, poput Enesa Vejzovića kao Sadija Žudija ili Siniše Ružića kao Dživulina Lopuđanina.
  
  Tako postavljena režija promašila je zbog toga što se Sciaccaluga oslonio samo na određivanje Dunda Maroja kao tipične renesansne komedije ne uzimajući u obzir to da je Držić živio i stvarao u vrijeme visoke ili kasne renesanse i da su likovi njegovih komedija mnogo kompleksniji i sličniji protagonistima Molièreovih komedija nastalih više od sto godina kasnije nego tipovima renesansne komedije. Zato Držića i nije lako postavljati na scenu, pa iako su po njegovim tekstovima nastale neke od naših najboljih predstava od Drugoga svjetskog rata do danas, nije bio malen niti broj promašaja. Zbog toga je zanimljivo vidjeti kako će neki od stranih redatelja interpretirati njegov najkompleksniji tekst. Nažalost, čini se da je izbor Sciaccaluge za taj zadatak bio još promašeniji od njegove režije.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. rujna 2011.

Piše: