Lutkarski biseri i organizacijske slabosti

44. PIF, Međunarodni festival kazališta lutaka, Zagreb, 5. – 11. rujna 2011.

• 
  
  Posljednjih nekoliko godina PIF prolazi kroz kreativnu i organizacijsku krizu što je kulminiralo na ovogodišnjem 44. izdanju. Jedan od najstarijih zagrebačkih kazališnih festivala, svojedobno najveći festival kazališta lutaka u regiji čiji utjecaj se širio izvan naših prostora, posljednjih godina muku muči s organizacijom, a izravna posljedica toga je sve slabiji program. Nikad siromašniji natjecateljski program sastojao se od deset neujednačenih predstava, među kojima su neke očito tek popunjavale rupe nastale otkazivanjem planiranih predstava, između ostalih Obrazcovljevog kazališta i velikog gruzijskog lutkara Reze Gabriadze. Skroman broj natjecateljskih predstava (usporedbe radi, na subotičkom festivalu, koji je ove godine tek postao punoljetan, natjecateljski program je činilo dvadeset predstava) popunio je veliki broj off programa poput PIF-a u pelenama, Smole na PIF-u i Talentoskopa, što je samo stvorilo programsku zbrku. 
  
  Kad smo kod zbrke, organizatori su ove godine pomaknuli festival s tradicionalnog petka prije početka školske godine na nelogičan prvi dan škole, ne uloživši nimalo truda da to naglašenije oglase u medijima. Dodajmo kako je ponedjeljak bio neformalno otvorenje, dok je svečano otvorenje bilo tek trećeg dana festivala, nakon pet realiziranih i jednog otkazanog programa. Kad smo kod otkazivanja, Britanac Konrad Fredericks trebao je svoju verziju Puncha i Judy igrati tri dana, no stigao je tek na posljednji, što organizatori uopće nisu opravdali, nego su samo na brzinu složili domaće zamjene. Nerazumljivi potezi prodrli su i u same izvedbe iz kojih su izbačene žive najave koje su bile jedno od zaštitnih znakova festivala, ali i važna vodilja malenih gledatelja kroz sadržajni sloj predstava. Iako navedene nelogičnosti nose ovogodišnji datum, organizacijski pad PIF-a traje već nekoliko godina, čega je dokaz i osjetno smanjenje broja publike. 
  
  Spomenuti organizacijski propusti presudno su utjecali na nikad slabiji program, no zagrebačka publika je bez obzira na to imala priliku vidjeti jedan istinski lutkarski biser, predstavu Palčica (Palculienka) Starog kazališta Karola Spišaka iz slovačke Nitre (Staré divadlo Karola Spišáka v Nitre). Andersenovu je bajku redatelj i vrsni lutkar Ivan Martinka oblikovao naglašeno poetski, vodeći gledatelje kroz spoznajne zgode i nezgode malene i plemenite junakinje i putem okupljenih prijatelja. Lutkari Lucia Korená, Katarína Petrusová, Rudo Kratochvil i sam Martinka svojim preciznim i mekim pokretima nisu animirali samo lutke, nego i cijeli prostor, oživljavajući pokretne kulise, lišće, granje i drveće, elegantno ih transformirajući u životinjski svijet. Stopljenost lutkara s vizualno privlačnim ručnim lutkama (Martina Fintorová) tijekom cijele predstave omogućila je nevjerojatno sugestivan, topao i zavodljiv scenski život predstave, što je prepoznao i žiri, proglasivši je najboljom na Festivalu. 
  
  Na tragu Slovaka, no ipak za klasu slabiji, bili su bugarski lutkari iz Vidina (Državno lutkarsko kazalište / Държавен куклен театър iz Vidina / Видинs) Ribarom i zlatnom ribicom (Приказка за рибаря и златната рибка). Poznatu bajku izveli su u tehnici crnog teatra s ultraljubičastim svjetlima, odmjereno naglašenom animacijom suočavajući ribarovu otužnu stvarnost s razigranim trenucima u društvu zlatne ribice, zgodno povezavši i ispreplevši ta dva pola mrežom. Budući da je predstava neverbalna, animacijska razigranost dijelom je poklopila sadržajnu jasnoću (što bi, dodajmo, zasigurno ublažila živa najava prije predstave). 
  
  Ponešto drukčiji put osvajanja gledatelja odabralo je Kazalište lutaka Ljubljana (Lutkovno gledališče Ljubljana) s izuzetno kreativnom, duhovitom i razigranom predstavom Četiri bremenska svirača (Štirje muzikanti), nakon Palčice najboljom predstavom Festivala i dobitnicom nagrade dječjeg žirija. Režiju predstave potpisuje PIF-ov znanac Matija Solce koji je zagrebačku publiku oduševio 2006. godine Malim noćnim pričama. Četiri naslovna lika svirači su u starom verglu u kojemu im se pridružuje i publika pred kojom grade priču stvarajući životinjice iz tradicionalnih i svakodnevnih predmeta, usput provodeći dvostruku, vrlo duhovitu i sugestivnu animaciju – simpatičnih junaka i zvuka koji iz onomatopeje prelazi u suzvučje i pjesmu, na taj način razvijajući sadržajni sloj. Važan element predstave je komunikacija s publikom, koju su svirači odlično animirali, šarmom i duhovitošću u potpunosti izbrisavši jezični jaz. 
  
  Zanimljiv svijet lutaka od uporabnih predmeta stvorila je i Lutkarska družina Bobek (Lutkovna skupina Bobek) iz Ljubljane, priču o debeloj repi vrlo jasno i šarmantno ispričavši pomoću teglica za cvijeće, dok su gosti iz Sarajeva (Studio lutkarstva Sarajevo) došli s korektnom predstavom Mali princ u kojoj su pustinja zamijenili smetlištem. Zanimljiva ideja nažalost je ostala samo na izvedbenom sloju, što ju je svelo tek na zgodnu dosjetku. 
  
  U sasvim drugom kontekstu, isključivo sadržajnom, lutka je korištena u predstavama In Retrospect njujorškog Kazališta La MaMa i predstavi u sklopu Talentoskopa, Putovanja (Traversées) francuskog Kazališta Entrouvert (Théatre de l'Entrouvert) iz Apta. Američki lutkari imali su čast službeno otvoriti Festival, učinivši to poprilično tanko, posebice jer su lutke u predstavi bile statisti zadržani tek na sadržajnom sloju. U izvedbenom aspektu one su bile mrtvi materijali koji su uglavnom letjeli zrakom, skakali i vukli se po podu, ne bogateći predstavu, nego oku zaljubljenom u čaroliju lutke poprilično smetajući. Podalje lutke, predstava je stvorila ugodnu atmosferu na koju su utjecali vrlo sugestivna glazba Elizabeth Swados i ritmičan i tečan ples Federica Restepa, Denise Greber i Allison Hiroto.
  
  U Putovanjima je Elise Vigneron povela gledatelje na životni put kroz mansije na kojima su se odvijale svakodnevne životne epizode poput obavljanja jutarnje higijene te slaganja spavaće sobe. U predstavi su se pojavili razni oblici lutke, od razigrane i pomalo nespretne animacije nogama preko osjetno ograničenijeg, ali kontroliranijeg pokreta male ručne lutke do krute drvene ploče, lutke čiji je jedini mogući pokret – pad. Tu fizičku degradaciju kao simbol starenja zaokružilo je zaokružilo simbolično drvo života uz rezime oblikovan u suzama i razočaranjem. I ovdje je lutka bila prvenstveno metafora te se izvođačica nije brinula previše oko (ne)uvjerljivosti animacije.
  
  Ponajveće razočaranje PIF-a bio je James Blond češkog Kazališta Alfa (Divadlo Alfa) iz Plzeňa , koje je prije četiri godine oduševilo svojom verzijom Tri mušketira, dok su ovdje, u vrlo zahtjevnoj produkciji i izvedbi, pokušali stvoriti parodiju slavnog agenta, no mi smo je pročitali tek neduhovitim prodorom iza kamere u kojemu je bilo svega, posebice predugih dijaloga, a najmanje lutkarstva. 
  
  Po pitanju hrvatskog lutkarstva, o Priči o konju Zagrebačkog kazališta lutaka i predstavi Blago Tvornice lutaka koja je uskočila umjesto Puncha i Judi, sve smo rekli u zasebnim kritikama, dok smo ostale dvije domaće predstavnice, Bajku o raspjevanom stablu GKL Split i Petra Pana zgubidana GKL Rijeka, nažalost, propustili. 
  
  Za kraj, okrećemo se budućnosti, prvo kroz izvedbu, potom nadu u znatno bolju mali jubilej dogodine. I ove godine publici PIF-a predstavili su se friško diplomirani osječki lutkari. Predstave koje smo uspjeli pogledati – Postolar i vrag Ivana Ćaćića i Grumbelijeve kronike Siniše Novkovića, bile su vrlo zanimljivi, promišljeni (prva) i zabavni uradci (druga) u kojima su mladi lutkari pokazali izvedbenu svestranost, dramaturški vrlo dobro oblikovavši predstave te ih animacijski odlično izvevši. No, problem koji će se postaviti pred njih u bliskim sutrašnjicama neće se doticati njihove kvalitete, nego (ne)mogućnosti prodora na scenu u okviru okoštalih gradskih kazališta lutaka koja vape za mladim ljudima, ali im tvrdoglavo ne otvaraju vrata.
  
  Pred organizatorima PIF-a je jako puno posla i morat će doći do korjenitih promjena žele li isplivati iz kala u koji festival tone i vratiti se na staze nekadašnje slave. Ne zaboravimo, još prije nekoliko godina PIF je među kazalištarcima bio sinonim za odlične predstave, veselu i neopterećenu zabavu te prepuna kazališta širom otvorena svim zaljubljenicima u lutku. Znamo da to danas zvuči kao utopija, ali živimo u prostoru i vremenu u kojemu tek utopija spašava. Makar u sjećanju.
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 17. rujna 2011.

Piše: