Pobjeda gubitnika

Marin Carić (monografija), ur. Hrvoje Ivanković, Hrvatski centar ITI, Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, Zagreb, 2011.

• Unatoč kontradikcijama, koje je najbolje ostaviti za kraj ili možda čak preskočiti kako se to može naučiti od njih, teško da imamo ijednu bogatiju, sustavniju, profesionalniju i neposredniju pojedinačnu kazališnu monografiju od u nakladi nedavno objavljene monografije posvećene redatelju, pedagogu, povremeno glumcu,strastvenom lutkaru, izvrsnom piscu itd. Marinu Cariću (1947-2000) u povodu desete, a u stvari jedanaeste godišnjice smrti. To je ponajprije zasluga urednika Hrvoja Ivankovića koji je zajedno s proslovom uvrstio tri svoja teksta, a istodobno izostavio najpoticajniji, svoj intervju s Marinom Carićem iz 1995. (Velikani hrvatskoga glumišta u nakladi Hrvatskoga radija i ITI-ja) koji je postao najcitiranijim testom u cijeloj monografiji. U podjednakoj mjeri zasluga zatim pripada svim suradnicima koje je urednik izabrao, pozvao i okupio oko Carićeva djela, a oni su se odreda potrudili dati svoj maksimum.
  
  Pokušao je Hrvoje Ivanković sastaviti knjigu od odvojenih dijelova: prvoga s osobnim uspomenama na kolegu i prijatelja velikana te drugog sa strogo znanstvenim pristupom i najpouzdanijim stručnim rezultatima, no to se pokazalo nemogućim. Osobni susreti i prijateljstvo razvijeno u suradnji bilo je za svakoga od pozvanih toliko dragocjeno da ih se pri pisanju nitko nije mogao odreći. Svojim idejama koliko i svojom osobnošću Marin Carić osvajao je ljude i ostao u njima živjeti na nevjerojatno trajan način, jer je suradnja i iz nje izraslo prijateljstvo, koje se pamti zajedno s radom na predstavama, bilo u temelju njegova kazališnoga stvaralaštva.
  
  Prvi poslije urednikova proslova slijedi tekstom pod naslovom Držićev imenjak, Lucićev sugrađanin, Šnajderov vršnjak – Tonko Maroević. Njegov prvi zajednički rad s Marinom Carićem je urodio praizvedbom Murat gusar usred ljeta 1971. na hvarskoj pjaci a suradnja je započela u klubu Hvarana u Zagrebu sa Carićevim znancuma i prijateljima uglavnom srudentima na čitalačkim probama uz redateljevo nenametljivo građenje autoriteta među vršnjacima bez nametnja i velikih riječi. U tom je duhu u morsku pastoralu koja je stoljećima čekala na kazališno otjelovljenje nenametljivo utkao nekoliko svojih kitica raznovrsne metričke strukture. S najvećim zadovojstvom i sve većim užitkom odazvao se pozivu za suradnju u Marulićevoj Juditi za koju je napisao potreban nemali broj dodatnih stihova pa i čitavih prizora u duhu izvornika sudjelujući u predstavi koja je dosegla u jeziku sačuvane vrhunce ishodišnog djela hrtvatske knjževnosti stoljećima otvorenoga za sva vremena povijesti svoga naroda. Snagu odjeka najljepše na kraju knjige iskazuje sam redatelj hvaleći beskonačno strpljenje građana u bukom teroriziranom susjedstva koje ima samo jedno no korjenito objašnjenje – ne možeš baciti kamen na procesiju…
  
  Od slijedećega pisca u ovoj knjizi Božidara Violića (Marin Carić, otočanin), Carićeva profesora i suradnika s najvećim se uzbuđenjem i užitkom čita opis razgovora u dubrovačkoj noćnoj šetnji s najvećim autoritetima na tom području – Radoslavom Katičićem i njegovim svojevrsnim prethodnikom Bratoljubom Klaićem, o bitnom pitanju odnosa prema dubrovačko kazališnoj baštini tj opredjeljenju za mlađu štokavsku ili stariju, melodiozniju i dinamičniju čakavsku akcentuaciju. I onoga za kojega to pitanje nije novost, jer seže unatrag sve do Prozerpine ugrabljene iz 1989, mora oduševiti taj zanosno oživljeni hodajući razgovor nošen takoreći plesnim ritmom rečenica u skladu s temom. Ako, kako reče Veselko Tenžera, preživljuje dobro pisanje, za ovaj tekst nema dileme. Točnije se o tome pisalo, ali slikovitije i življe dosad koliko je poznato vjerojatno i ne.
  
  Idemo li redom zastat ćemo kod Nike Pavlovića (Vlakom na jug), danas ravnatelja Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, glumca iz skupine koja je s Marinom Carićem krenula u Split o čemu iznosi mnogo zanimljivih pojedinosti. Slobodan Šnajder (Nasmijati se smrti) sa zadovoljstvom se sjeća svoje i Carićeve predstave Osamljena srca, ne zaboravljajući pritom ni blistav početak glumice Jadranke Matković. Iz vremna nemilosti Ivo Brešan (Šutljivi učenik iz mog razreda) spominje se velikog straha u DK Gavella nakon što je Komitet općine Vračar zabranio praizvedbu u Beogradu, pa je Marin Carić sve do moćne intervencije uzalud čekao dolazak glumaca na probu… Mate Matišić (Zasluženi tabut) sjeća se rane suradnje i doživotnog prijateljstva s redateljem svojih prvih kazališnih koraka. Mario Kovač (Učitelj koji nas je podsjećao na početke) živo se sjeća svog nezaboravnog Učitelja režije i plodne suradnje u predstavi Hasanaga Tomislava Bakarića u HNK u Zagrebu.
  
  Tin Kolumbić (Sjećanje na Marina Carića, Hvaranina) Carićev učitelj iz najmlađih dana ne prestaje voljeti i diviti se te neumorno pratiti sve dublje spoznavajući kazalište svog najboljeg učenika. A bez Milana Lakoša, najdragocjenijeg među svjedocima, oduvijek glumca i bivšega hvarskoga gradonačelnika, autora Poslanica pokojnemu Rinkotu teško bi se došlo do bistra izvora odnosno što je moguće jasnijeg uvida u Hvarsko pučko kazalište. Da je to posebno zanimljivo onome tko je imao sreću vidjeti gotovo sve Carićeve predstave po više puta jer je o njima i pisao, nije potrebno napominjati.
  
  Drugi dio knjige otvara Jakša Fijamengo (S pogledom na Itaku) s jednim od najdužih priloga u ovoj knjizi zajedno s opisima prekooceanskih turneja i boravaka među hrvatskim iseljenicima u Latinskoj Americi. Nastavlja ga Lada Martinac Kralj tekstom pod naslovom Arhipelag koji se uspijeva s punom mjerom samostalnosti i odstojanja najviše približiti izvornom i istinskom Marinu Cariću. Ako postoji idealna suradnja dramaturga i redatelja, tu je na djelu. Kazališna kolumnistica Duge iz beogradskih studentskih dana povratkom u Split najistančanije ulazi u svijet redatelja Carića i njegovih glumaca.
  
  Žejka Turčinović detaljno se bavi Carićevim povratkom iz Splita u Zagreb i počecima suradnje sa Zagrebačkim gradskim kazalištem Komedija, a Ljubomir Stanojević daje kronologiju Carićevih režija u Osijeku i otvara temu Krležina povratka na osječku scenu zajedno s predstavom Gospoda Glembajevi sa vrhunskim ostvarenjem Drage Krče u epizodnoj ulozi, a bez Ane Karić koja se bila spremna odazvati za ulogu Barunice Castelli, ali joj je ta prilika izmakla, pa smo u toj ulozi gledali – kritičarevu suprugu. U subotu 14. kolovoza 2011. na Prvom programu Hrvatskoga radija u emisiji Soba s pogledom Ana Karić dobila je napkon priliku to reći. Sjetila se toga s nelagodom, kao uzgred i bez komentara.
  
  Neka bude mutež
  
  Kod Mire Muhoberac i njezina pozamašnog priloga Marin Carić i Hvarsko pučko kazalište u nadi da mi ne će biti zamjereno što nastavljam sitničariti – evo i meni iznenađanja. Kolegica (nadam se da mi ne će uzeti za zlo što je tako oslovljavam s obzirom da među svim svojim titulama navodi i profesorica hrvatskog jezika i književnosti, što sam i ja iz poodavnih dana) u bilješki 47. citira moje ime i prezime. Nažalost uz svoju nimalo dobronamjernu skraćenicu iz teksta – Zvonimira Berkovića. Da se potrudila okrenuti još koju stranicu istoga izdanja o Kosti Spaiću našla bi i moj tekst, doduše drugačijeg usmjerenja, ali moglo usrdnom željom neprijeporna autoriteta Mire Muhoberac i iz njega skrojiti besmislicu. Čini se da ni štovanoj suvlasnici obiteljskoga arhiva koji seže do davnine i početaka prije početka Dubrovačkih ljetnih igara ne pogoduje tolika žurba u ocrnjivanju…
  
  U trendu su sve vrste zamagljivanja. Primjerice u ovom tekstu koji uredno nabraja okrugle stolove i predsjedništva prosudbenih komisija na čelu s autoricom od Susreta kazališnih amatera Hrvatske (SKAH-a) u Čakovcu 1992. nadalje ponavlja se i drugdje spominjan, a bez Milana Lakoša nerazmrsiv podatak o tome kako je na početku devedesetih vraćeno pravo na vlastito ima Hvarskom pučkom kazalištu koje je dotad djelovalo kao KUD dr. Orest Drinković. Tko mu ga je, zašto i kada oduzeo? Ni sjećanje nije pouzdano – ne piše uzalud Gaston Bachelard da je sjećanje kazalište prošlosti. Možda zato Milan
  
  Lakoš radije citira iz Vjesnika od 18. siječnja 1972. koji piše kako je na otvaranju Festivala dramskih amatera Jugoslavije skupina studenata iz Hvarskog pučkog kazališta u zadnji ćas spriječena iznijeti hrvatsku zastavu bez zvijezde… Kako to tada nije bio kompliment, Carić i Lakoš požurili su se iz razuljivih razloga čitavu stvar demantirati, ali to nikad nije bilo objavljeno.
  
  Ili primjerica, u Dubrovniku najizvođenija Carićeva predstava (čak 70.puta) Božićna bajka Milana Matišića stalno bi se nazivala praizvedbom toga djela bez obzira na to što su njezinu izvrsnu talijansku inačicu kritičari i novinari u bivšoj državi vidjeli na Festivalu Alpe Jadran u Novoj Gorici, gdje je bila predstavljena kao plod jezične adaptacije po motivima austrijskog dramatičara Petera Turrinija (Josef und Maria), a u Zagrebu su Matišićevu dijalektalnu inačicu 1990. prvi igrali Helena Buljan i Ljubomir Kapor.
  
  Na temelju citata Jakše Fijamanga iz jedne od južnoameričkih kazališnih cedulja M. M. navodi nagađanja jednako (ne)uvjerljiva kao kada bih ja bez pisana dokaza počela javno razmatrati vlastite vrtoglavo stare hvarske kazališne korijene.
  
  Dubravka Crnojević Carić pod naslovom U potrazi za izgubljenim zavičajem piše jedan od najljepših tekstova u ovoj knjizi koji bez obzira na emotivnu povezanost umije izbjeći prizvuke privatnoga tona i dati lucidne uvide u redateljevo stvaralaštvo, posebice u lutkarstvu. I tako, malo-pomalo, kroz teže prohodna ponavljanja i nesporazume do kojih mora doći kod preuzimanja uvida iz druge, treće i ine ruke, preko uzornoga sintetskog teksta Hrvoja Ivankovića Mi, baščinci – o Carićevim postavama djela starih hrvatskih pisaca i priloga Ozrena Prohića koji u prikazu Carićeva pedagoškog rada navodi i osobna iskustva o tome koje je kolegije Marin Carić ostavio za sobom na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti – evo nas napokon na čistini koja se u svoj svojoj raskoši i veselju rasprostire oko najboljih tekstova u ovoj knjizi a to su po mojem mišljenju oni koji dolaze iz pera samog Marina Carića.
  
  Marinov “Otok” kao režija uspomena, značajan uvodni tekst redatelja Darka Tralića zastupa ideju svoga naslova no uvelike daje u redatelju Marinu Cariću naslutiti pisca kojega će u nastavku knjige izvorni kazališni zapisi vlastita pera sve snažnije potvrđivati.
  
  Spomenik Gendi
  
  Lada Martinac Kralj zna da predstave Marina Carića nikad nisu mogle biti začete prije nego što je mogao reći: "Taj i taj glumac bit će to i to lice.” Za njega je podjela bila mnogo, ako ne i sve. Uvidjela je da je glumac u Carićevu redateljskom sistemu onaj koji će donijeti potrebno uzbuđenje, preko kojeg če zaplivati emocija sa scene u gledalište, ili smijeh, ili šarm. Redatelj je onaj koji će mu pomoći da nađe put i sredstva. Tako je bilo i sa Josipom Gendom u naslovnoj ulozi Sofoklova Filokteta 1980.
  
  Šepajući na jednoj nozi oslonjen na luk padao je po kamenju. Gutao je prašinu vukući se po suhoj zemlji izranjen i ponižen. Javlja se svim bojama svoga glasa, onim toplim baritonskim i onim kreštavim koji jauče. Filoktet grize svoju patnju, laje i pljuje, cijedi kroz zube i istiskuje iz grudi, smrdljiv i gnojan biši čovjek, bivši borac. (Uvijek je pokazivao muku traženja, ali nikad mučeći druge – dopunjuje redatelja dramaturginja napominjući da neki znaju samo to.) Snagom volje pobijedio je elemente, rodio se elementarni glumac. I mene je pokolebao u uvjerenju da pobjeđuje onaj koji zna čekati i može bez ičega. Imao je Gendin Filoktet toga na pretek, ali spasila ga je borba.
  
  Predstava je pet sezona uvelike privlačila publiku. Redatelj piše da to nikada više ne bi ponovio. Marin Carić i glumci sami su prekinuli dalje izvedbe “da predstava ne bi postala prosječna”
  
  Čitavim svojim djelovanjem, riječju i perom, Carić je neumorno tražio mir. O tome svjedoče tekstovi objedinjeni pod naslovom I Tako je govorio Marin Carić – fragmenti iz intervjua i zapisa Marina Carića. Zbog drugačijeg mišljenja nitko za njega nije bio neprijatelj kojega treba zgaziti. Ni vremena ni volje za to u njega nikada nije bilo. Carićevi su odgovori smireni. Najveća zamisliva oštrina bilo je na jednom mjestu pitanje: “Da li se to kritičareva percepcija zalijenila pa traži sve žešće kazališne znakove da ju razbude ili je pak izgubila volju za životom pa se naslađuje stilom i žanrom?”
  
  U cjelini, nedvojbeno je ipak riječ o izvrsnoj monografiji. Kroz Scile i Haribde današnjice ona utire put novoj problemskoj povijesti hrvatskog kazališta za tolerantnije sutra.
  
  © Marija Grgičević, KAZALIŠTE.hr, 17. rujna 2011.

Piše: