Tri u jedan

Kazališni rujanski KLIK, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, 9. – 11. rujna 2011.

• Kao što je obećao prije dvije godine, kada je zbog financijske neisplativosti ugasio manifestaciju Kazališni rujanski KLIK, Božidar Šnajder, intendant osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, ponovno ju je vratio na osječku scenu nakon uspješnih pregovora s kazalištima iz susjednih nam zemalja, Bosne i Hercegovine te Srbije. Rujanski KLIK otvorio je 105. kazališnu sezonu 2011/2012. pod sloganom Hit predstave naših susjeda, pri čemu su izvedene najgledanije predstave, i to redom: 9. rujna Ujež Branislava Nušića, Srpsko narodno pozorište Novi Sad, 10. rujna Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana, Narodno pozorište Sarajevo i 11. rujna Buba u uhu Georgesa Feydeaua, Narodno pozorište Sombor.
  
  Ujež
  
  Komedija Branislava Nušića, Ujež (Udruženje jugoslovenskih emancipiranih žena), u režiji Radoslava Milenkovića, osječkoj je publici predstavila drugu stranu medalje emancipacije. Nušićev se tekst bavi razgolićivanjem epigona, koji su neizostavni dio svake uzvišene ideje od kada je čovječanstva. Uvijek postoje osobe koje u nečem plemenitom, inteligentnom i društveno korisnom, poput borbe za prava žena pokušavaju izvući osobnu korist, zaboravljajući pri tome na sve ono što ideja koju predstavljaju znači.
  
  Glavni akteri te tragikomedije članice su Ujež-a na čelu s predsjednicom gospođom Lazić (Gordana Jošić-Gajin), čije se dnevne aktivnosti svode na sastanke na kojima odbijaju molbe žena za pomoć te se posvećuju susjedskim tračevima i raduju tuđoj nesreći u braku, pri čemu izvikuju napamet naučene parole o ulozi žene u obitelji i društvu, kojih se same ne pridržavaju. Logičnim slijedom dolazi do raspada obitelji članica, a ponajviše najglasnije i najpredanije predsjednice čije jedno dijete, sin Zare (Marko Savić), završava u zatvoru nakon što je izbačen iz škole, Dana (Jovana Mišković) ostaje trudna i napušta dijete, a izvedba kulminira tragičnom scenom na kraju kada si Ružica (Marija Medenica), najmlađa kći, prereže vene u očajničkom pokušaju da privuče pažnju svojih prezaposlenih roditelja.
  
  Nušićev tekst na scenu je pretočio Radoslav Milenković koristeći se konvencijama vodvilja pa tako središnju scenu (Juraj Fabri) čini dnevni boravak obitelji Lazić, u kojem se nalaze četvora vrata što omogućava brze izlaske i ulaske, sakrivanja i prisluškivanja, koja pridonose energiji i aktivnosti scenskih događanja, a prostor oko boravka predstavlja ulicu kojom likovi dolaze ili odlaze. Iako na prvi pogled izvedba posjeduje većinu glavnih odlika vodvilja, nedostaje tečnosti i gradacije radnje pa se cijeli trud nekako rasplinjuje u šalama na prvu loptu i psovkama kojima se pokušava pridobiti publika.
  
  One ponekad i djeluju, ali ih nema u velikom broju i ne proizlaze iz radnje koja se gubi u pretjeranim pokušajima ubrzavanja radnje izlascima i ulascima, sakrivanjem i šablonskim šalama, pri čemu se razvodnjava prava radnja. Usprkos tome, Gordana Jošić-Gajin u ulozi gđe. Lazić i Sanja Ristić Krajnov u ulozi služavke Sofi odigrale su uloge na zavidnom nivou, u visokoj koncentraciji i neprestanoj komunikaciji sa svojim partnerima što im nije uzvraćeno istom mjerom od ostatka ansambla. Izvrstan tekst, razvodnjen redateljskim intervencijama, ipak je uspio nasmijati osječku publiku i donekle opravdati slogan rujanskog KLIKA.
  
  Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja
  
  Tragigrotesku Ive Brešana Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja režirao je i adaptirao Sulejman Kupusović smjestivši je u bosanski ambijent, odnosno lokalizirajući je bosanskim imenima i zakulisnim igrama između starih komunista i novih demokratskih muslimana. Učinivši to, Kupusović je predstavi dao suvremeni štih učinivši i onako svevremenu Brešanovu tragigrotesku ogledalom društva u cjelini. Sama povijest Kupusovićeve predstave dala je naslutiti kazališnu poslasticu – najbolja predstava prema ocjeni žirija publike na jubilarnim 30. pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu ove godine te nagrada žirija publike za najbolju predstavu u cjelini na ovogodišnjem 9. međunarodnom festivalu komedije Mostarska liska 2011.
  
  Na sastanku Mjesne zajednice u selu Mrduša Donja novopečeni muslimanski demokrati (stari komunisti) raspravljaju o oživljavanju kulturne djelatnosti, pri čemu se Šuco (Saša Petrović) sjeti kako je u Sarajevu gledao nekog Amleta koji mu se jako svidio. Lokalni moćnik Bukara (Josip Pejaković), lažni prvoborac koji se razbacuje parolama tipa: „A gdje si ti bio 1992?“ i mijenja stranke kako vjetar puše, naređuje učitelju da baš tog „Amleta, Omleta ili kako se već kvragu zove“, uvježba sa zadrugarima. Nakon početna učiteljeva (Mirsad Tuka) opiranja političke ucjene učine svoje, a naposljetku je prisiljen i mijenjati Amleta kako bi ga prilagodio narodu. Kako se radnja zahuktava, scene proba isprepliću se sa stvarnosti tako da uskoro dva svijeta, Hamletov i Amletov, počinju koegzistirati u svojim sižeima koji su sve sličniji – Bukara, koji igra Klaudija, u stvarnosti je krivo optužio i poslao u zatvor oca mladog Sulje (Aldin Omerović, u ulozi Amleta), koji je zaljubljen u Azru (Alma Terzić, u ulozi Amelije). Naelektrizirana atmosfera završava revolveraškim obračunom Bukare i sekretara Tufe (Milan Pavlović), pri čemu se scena zavija u potpuni mrak iz koga se čuje samo učiteljev vapaj: „Upalite svjetlo!“
  
  Sulejman Kupusović postigao je rijetko viđenu simbiozu svih elemenata kazališne predstave, od kostima (Marijela Hašimbegović), koji su izvrsno ocrtali pripadnost zadrugara određenim slojevima (seljaci, lokalni moćnici, učitelj…), preko scenografije (Marijela Hašimbegović), koja je u pozadini scene vjerno prikazala derutnu zgradu Mjesne zajednice narušenu ratom i siromaštvom u nekom zaboravljenom selu Bogu iza leđa, pa sve do glazbenih umetaka u izmjenama scena, koji su poprilično, ali logično, vulgarni čime se iskazuje sva nemoć malog čovjeka naspram moćnika kojemu ne ostaje ništa drugo negoli sočna psovka.
  
  Ponajveća snaga ove izvedbe leži u energiji i uigranosti ansambla, koji drži pažnju i koncentraciju publike od početka do samog kraja ne ostavljajući prilike za razmišljanje o nečem drugom osim o događajima na sceni. Gradacija likova, koncentracija, akcija i reakcija, suradnja s partnerom – sve to funkcionira matematičkom preciznošću te jednostavno ne postoje bitni ili naoko vidljivi trenutci pada u glumi. Lakoća s kojom ansambl u svemu tome izmjenjuje iznimno komične i tragične trenutke djeluje na publiku koja plače cijelo vrijeme, samo se izmjenjuju razlozi zbog kojih plače – smijeh ili suosjećanje s tragičnim događanjima. Ova izvedba predstavlja tako jednu zaokruženu cjelinu zrelosti redatelja, ansambla i autorskog tima, u kojoj je teško nekog posebno izdvojiti.
  
  Buba u uhu
  
  Treća i posljednja izvedba rujanskog KLIKA, Buba u uhu Georgesa Feydeaua velikog francuskog komediografa, najizvođeniji je vodvilj tog autora. Temeljen na konvenciji brzih promjena, skandala, šokova, seksa, braka, prevare, koji ciljaju zabaviti publiku u teško zamislivim, ekstravagantnim i ponekad nevjerojatnim situacijama, vodvilj poseže za instrumentima prerušavanja, fizičkim humorom, igrama riječima i ubrzavanju radnje koja kulminira krajem s okupljanjem i potjerom svih likova.
  
  Somborska Buba u uhu u režiji Olje Đorđević (osječka publika već ju je upoznala 2010, kada je režirala Apartman Neila Simona u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, te u dvama gostovanjima subotičkog Pozorišta 2007. Simonov Apartman A i 2008. Mnogo vike ni oko čega Williama Shakespearea) sadrži sve navedene konvencije. Priča se odvija sedamdesetih godina 20. stoljeća, što je i podcrtano kostimima likova (Dragica Laušević) – cipele s visokim potpeticama, odjeća sa šljokicama, široke nogavice i afro-frizure, a sve popraćeno glazbom (Olja Đorđević) i scenografijom (Marija Kalabić) obojenom u istom živom i energičnom stilu.
  
  Supruga Raymonde Chandebise (Milijana Makević) poštom prima hosentregere svog dosadnog, ružnog i odnedavno impotentnog supruga Victora Emanuela Chandebisea (Marko Marković), koji ih je zaboravio u hotelu Vragolasta maca. Sumnjajući na njegovu nevjeru, iako se i ona hvali prijateljici Lucienne Homenides De Histangua (Ivana V. Jovanović) da je pokušavala naći ljubavnika, sprema mu klopku u obliku pisma obožavateljice. Kada Victor primi pismo, nevjerojatan zaplet je neizbježan. On šalje svog najboljeg prijatelja, glavnog lokalnog ljubavnika Tournela (Branislav Jerković), da ga zamijeni na sastanku u sobi hotela upitna morala.
  
  Pritom se njegov nećak s govornom manom, Camille Chandebise (Miljan Prljeta) u istom tom hotelu nalazi sa suprugom batlera, Antoinette (Olgica Nestorović), a uskoro im se u potjeri pridružuje Luciennein suprug, naoružani i obdareni Španjolac, siledžija Carlos Homenides De Histangua (Ninoslav Đorđević), koji je na lažnom pismu prepoznao suprugin rukopis. Dodatnu pomutnju u hotelu/bordelu napravit će recepcionar Poche (Marko Marković), koji izgleda poput Victorova brata blizanca, i doktor Finache (Bogomir Đorđević), koji ne može odoljeti muškarcima oko sebe. Velika potjera na kraju završava okupljanjem svih likova te ubojstvom u stilu Shakespeareovih tragedija – Carlos iz ljubomore ubije gotovo sve sudionike pa slučajno i samog sebe.
  
  Olja Đorđević imala je sve preduvijete za dobru predstavu. Iako je relativno mlada u redateljskoj branši, ima iza sebe velik broj predstava, imala je odličan tekst, scenografiju (troja vrata, krevet koji se okreće oko osi i sakriva ili otkriva likove) i kostimografiju, koji su išli u prilog radnji. Međutim, nije uspjela dorasti zadaći iznimno teškog žanra vodvilja. Kao i mnogi redatelji prije nje, upala je u zamku naizgled laganog i površnog žanra koji je, posve nasuprot uvriježenom mišljenju laika, jedan od najtežih kazališnih žanrova. Vodvilj mora biti matematički savršeno precizan, ubojit, brz, logičan i uređen u svom prividnom kaosu. U svoj toj konvencijskoj zavrzlami, vodvilj nužno traži i kreativni, energični i uigrani ansambl, koji može odgovoriti svim njegovim zahtjevima te tako predstavlja i vrstu testa ansambla i svakog glumca pojedinačno.
  
  Na žalost gledatelja, osim nekoliko šaljivih dosjetki, izazovnih plesova, neprestanog slučajnog okidanja pištolja i ponekih svijetlih glumačkih trenutaka Ninoslava Đorđevića i Ivane Jovanović, ništa od navedenog nije bilo prisutno. Bez brzine, energije, uigranosti ansambla, tečnosti radnje i neizostavne preciznosti, izvedba je teško mogla zaživjeti u punom sjaju. Kad se tome još doda i glumačka ukočenost, predugačke i usiljene scene potjere, greške poput Cammileove govorne mane zbog koje ne može izgovarati samoglasnike, a neprestano ih izgovara, predugačke izmjene scena koje narušavaju ionako slabi ritam, rezultat je jasan.
  
  Osječki HNK napravio je izvrstan potez vrativši rujanski KLIK, obogativši repertoar i omogućivši osječkoj publici veseli ulazak u novu sezonu. Pri tome je i upoznao publiku s radom kazališta iz susjednih zemalja, a sve to uz pristupačne cijene ulaznica. Publici su predstavljene tri izvedbe u jednom dahu s velikim razlikama u kvaliteti, što ipak nije utjecalo na ukupan vrlo pozitivan dojam cjelokupne ideje.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 16. rujna 2011.

Piše: