Utopljene ambicije i nepostojana put

9. festival svjetskog kazališta, Zagreb, 9. - 27. rujna 2011.: Schaubühne am Lehniner Platz, Berlin, William Shakespeare, Othello, red. Thomas Ostermeier

  • Schaubühne am Lehniner Platz, Berlin, William Shakespeare, Othello, red. Thomas Ostermeier

    Stolci u otvorenom kvadratu, vertikalne neonske cijevi u pozadini, u prvom planu voda koja pod osvjetljenjem izgleda kao uzavrela krv, usred vode krevet s djevičanski bijelom posteljinom. Uz diskretnu ali nervoznu pratnju trube i saksofona, Othello skida odjeću i prilazi krevetu, a Desdemona mu grubim pokretima ruku nanosi boju na golo tijelo. Ljubavnici nestaju ispod prozračnih plahti. Stamenog Othella u tamno je obojala ljubav, a crnilo s njegove kože blijedjet će prema kraju predstave, kako zaljubljenost i povjerenje budu zamjenjivali ljubomora i bijes. Veliki ratnik kraj tragedije dočekat će potpuno svjetloput, lišen sebe, izvana i unutra…

    Thomas Ostermeier ove se godine zagrebačkoj publici predstavio sa svojim trećim Shakespeareom (Hamleta smo vidjeli 2009., San Ivanjske noći nismo) i odmah treba reći kako je usprkos poetičnoj i vješto osmišljenoj uvodnoj sceni riječ o predstavi koja se doima poput blijede sjene onog energičnog i na svim poljima točnog preklanjskog Hamleta. Zašto je tome tako, kad je redatelj očigledno i dalje u formi, glumački ansambl je schaubuehnovski besprijekoran, oprobani suradnici poput Pappelbauma, Dupoueyja i Mayenburga na visini zadatka? Razlog treba tražiti u odabiru teksta, jer je Ostermeier najbolji kad u klasičnom predlošku prepozna suvremeni problem pa mladenačkom energijom od papirnatih motiva feminizma u Nori ili dijagnoze svijeta koji se razglobio u Hamletu izmašta potentan kazališni paralelni svemir.

    Schaubühne am Lehniner Platz, Berlin, William Shakespeare, Othello, red. Thomas OstermeierMelodramatski Othello, sa svojom plošnom tragikom nemotivirane zloće i hazarderstva u ljubomori. Ostermeieru očigledno nije dovoljno uznemirujuć i istinski zanimljiv pa u dva i pol sata mokre glume uglavnom pratimo besprijekornu Jagovu mrežu spletaka, uz usputni uvid u pomalo glupavog naslovnog junaka koji se u prvom dijelu predstave šepiri kao neki general-bojnik na kninskoj tvrđavi, a u drugom obilato pokazuje ozbiljan nedostatak zdravog razuma. Je li Othello tragički lik jer je drugačiji (crnji) od ostalih? Zašto toliko slijepo vjeruje Jagu? Koji su Jagovi motivi – novac, zavist, položaj ili ljubomora? Malo koje od ovih pitanja dubinski biva problematizirano u Ostermeierovoj adaptaciji Shakespeareove tragedije pa se uz sav skupi celofan produkcije i vješto vođenu radnju prilagođenu današnjem vremenu neprekidno dobiva dojam kako je riječ o korektnom berlinskom repertoarnom naslovu – ali nikako i reprezentativnom izboru za svjetske festivale.

    Tko radi, taj i griješi, pa su tako segmenti predstave koji su u Hamletu funkcionirali izvrsno u Othellu očigledan kamen spoticanja. Ponajviše se to odnosi na samo za ovu priliku napravljen prijevod i adaptaciju Mariusa von Mayenburga, čiji je kongenijalni Hamlet bio očišćen od viškova, funkcionirajući kao opori triler našeg doba, ali se rad na Othellu pokazao kao djelo s puno problematičnijim rješenjima. Glazba Othella, kako Shakespeareov miltonovski bogat stih naziva G. Wilson Knight, u Mayenburgovoj preradbi pretočena je u suhi, čisti i informativni, nestihovani i gotovo razgovorni njemački, i na taj način tijek se radnje osušio na sapuničastu spletku u fancy okruženju, malo ili nimalo zainteresiranu za vrijeme i prostor u kojem se prikazuje.

    Vizualno očaravajuća scenografija Jana Pappelbauma, prožeta dekadentnom atmosferom lounge barova i prošarana nenametljivim projekcijama s motivima kockarskog Vegasa, naglašavala je hazarderski rizik u ljubavnim spletkama, a uživo izvođena glazba benda predvođenog Nilsom Ostendorfom, iako malo previše podsjeća na filmsku glazbu Mulatua Astatkea za Jarmuschev Broken Flowers, uspješno je pridonosila segmentima u kojima Jago poput dijaboličnog MC-a kockarski upravlja tuđim sudbinama. Nažalost, ni scena ni glazba nisu dovoljni da površno mišljenu cjelinu iz solidne lektire promaknu u istinski bitan teatar.
    Schaubühne am Lehniner Platz, Berlin, William Shakespeare, Othello, red. Thomas Ostermeier
    U tako osmišljenom Othellu na Jagu je ogroman teret, i bez njegove glumačke izvrsnosti cijeli projekt bio bi osuđen na propast. Srećom, sjajni Stefan Stern Jaga igra zainteresirano i maštovito te jedini u ansamblu ima pravo na fizičku nadogradnju svoje teologije pakla pa je čas pritajeni spletkar, čas razudani vulgarni prostak i zavidnik, čas beskrupulozni ubojica mišlju i djelom. Zbog redateljeve koncepcije unatoč Sternovu trudu ipak ne ulazimo u korijen njegove zloće pa stoga i njegov trud ostaje djelomično izgubljen.

    Sebastian Nakajew kao Othello još je gore prošao s redateljskim uputama pa svoj vojnički coolness faktor mora prilično žustro razmrviti padavičarskim ludilom ljubomore, što je nezgodna zadaća koju taj glumac izvodi profesionalno besprijekorno, ali u kontekstu cijele predstave ponešto neuvjerljivo i na trenutke toliko naivno da postaje smiješno. Shakespeareov Othello u Ostermeierovoj viziji toliko je infantilno povodljiv, da bismo ga u nekim trenutcima najradije prekinuli i pitali ga ono poznato dječje pitanje – da ti Jago kaže da skočiš kroz prozor, ti bi skočio? Nakajewljev siroti Othello, izudaran PTSP-om, testosteronom, nesigurnošću ili koktelom svega navedenog, vjerojatno bi, ne razmišljajući puno, odgovorio potvrdno. Protagonističkom dvojcu izvrsno je parirala Eva Meckbach kao Desdemona, koja je zdrav razum i ljubav igrala bez najmanje natruhe poze i glumačke igre na sigurno, a ostatak ansambla korektno je pridržavao rukavce radnje u zamišljenom tijeku.

    Berlinski Othello završava prije samog kraja, s Jagovim jezivim oproštajem: »Ni riječi više neću ovog časa progovorit.« Othello se nije stigao ni ubiti, niti mu je dana prilika da ohrabri sam sebe posljednjim melodramatskim monologom. Prljav od boje koju mu je s tijela sapralo vlastito ludilo, veliki ratnik može samo s nekom čudnom, bolnom rezignacijom popratiti završne riječi svog đavolskog alijasa. Šteta što nas berlinski glumci ovoga puta ipak nisu do kraja uvjerili da tu čudnu bol s njihovim likovima dijelimo i mi u mraku gledališta.

    © Matko Botić, KULISA.eu, 11. rujna 2011.

Piše:

Matko
Botić