Uspomene Grada

62. Dubrovačke ljetne igre: Studentski teatar Lero, Dubrovnik, Ljepirice, redatelj i dramaturg Davor Mojaš

  • Studentski teatar Lero, Dubrovnik: Ljepirice, redatelj i dramaturg Davor Mojaš, foto: Željko Tutnjević

    Nakon repriznih izvedbi prošlogodišnje premijere – drame Spašeni Tomislava Zajca u režiji Franke Perković, te premijerne (tragi)komedije Vlaha Stullija Kate Kapuralica u režiji Darija Harjačeka, a prije za 5. kolovoza najavljene druge ovosezonske premijere – autorskog projekta Ivane Sajko Prizori s jabukom; 62. Dubrovačke ljetne igre svoj dramski program nastavile su, sada već tradicionalnim, gostovanjem Studentskog teatra Lero s predstavom Ljepirice (prva izvedba prikazana je u ponedjeljak, 1. kolovoza) u režiji i dramaturškoj obradi Davora Mojaša – dugogodišnjeg spiritus movensa spomenute dubrovačke kazališne skupine. Predstava je premijerno prikazana 22. lipnja 2011., a zajedno s predstavama Epitaphio (2009) i Psyche Pelingrada (2010) također u režiji i dramatizaciji Davora Mojaša – čini „trilogiju suvremenog kazališnog i lerovskog propitivanja i preispitivanja dubrovačke književne baštine“, kako se navodi i u programskoj knjižici za samu predstavu.

    I uistinu, dok je Epitaphio bila svojevrsna posveta Marinu Držiću, a Psiche Pelingrada – Ivu Vojnoviću i sestri mu Gjeni (koja je tada i prvi put scenski progovorila), Ljepirice su evokacija nestalog Grada. Onog Vojnovićevog, ali i Grada Mata Vodopića, Paska Antuna Kazalija, Ivana Augusta Kaznačića i Orsata Meda Pucića, iz čijih proznih, poetskih i dramskih (danas manje poznatih) djela (Vodopićeva Tužna Jele, Pucićeva Cvijeta, Kaznačićeve Opaske, Kazalijeva Zlatka ...), Mojaš koristi fragmente stvarajući, svevremensku prisutnost. U njoj je i glumački velikan – Pomet, Dundo, Arkulin, Vlaho Slijepi ... – Predrag Vušović, koji samo fizički nije bio s nama, njegova Riječ (izvanredno uklopljena u cjelinu kroz radiofonski snimljeni monolog Vlaha Slijepoga iz Vojnovićeva Ekvinocija) u svim je porama Grada i Svijeta.
    Studentski teatar Lero, Dubrovnik: Ljepirice, redatelj i dramaturg Davor Mojaš, foto: Željko Tutnjević
    Koristeći karakterističnu lerovsku poetiku simbioze auditivnog, vizualnog, glazbenog, verbalnog, tjelesnog (jednom riječju – scenskog) Mojaš stvara prepoznatljive scenske slike koje se neprimjetno pretapaju iz jedne u drugu čineći ritmičku cjelinu, dok zavjese pomalo otkrivaju skriveno (ili skrivaju otkriveno), a dubrovačke žene vezu svoj gradski, župski, konavoski, primorski, pelješki, lastovski vez – ornament vjenčanja i sprovoda, tuge i sreće. Arijadnina je to zlatna nit, Penelopin mrtvački pokrov, ali i nit Klothe, Lahesis i Atropos. „Sve je još tu. Živo...“ rekao bi conte Ivo, a ipak nije. Toga Grada, kao ni njegovih, nekad prepoznatljivih, toposa – Konala, Gruža, Lapada – nema, niti će ih ikad više biti. Ostala su tek noćna stvorenja – ljepirice kao čuvarice nestaloga.

    Izvrsni Lerovci: Dubravka Lošić (scena i kostimi), Paola Dražić Zekić (skladateljica pjesme Ljepirice song), Marko Mijatović (oblikovatelj svjetla), Viktor Lenert (tonska montaža); neizostavne ljepirice, glumački ekspresivne u svakom pogledu (Ksenija Medović, Jasna Žitnik, Leona Ribić, Nikolina Dominković, Ozana Masnec i Latica Zekić), te redatelj i dramaturg Davor Mojaš - i ovaj put stvorili su Teatar. Bez lažne patetike o Gradu Slobode i već pomalo iscrpljujućih scenskih konotacija o turistima uništenom Dubrovniku, Ljepirice ostaju izvorni scenski zapis, komorna simfonija uspomena Grada i o Gradu, o onima koji su o tome Gradu pisali; ali i metateatarska prisutnost Predraga Vušovića Pređa čija nit nikad neće prestati biti dijelom onoga što obično zovemo Život. Zato su Ljepirice, unatoč stalnoj nazočnosti Thanatosa, ipak scenska simfonija neuništivog Erosa.

    Studentski teatar Lero i Davor Mojaš, još jednom, pokazali su kako je i u Dubrovniku danas moguće stvoriti suvremen, no ne i hermetičan teatar, teatar čija će poetika u analima hrvatske teatrologije jednom zasigurno biti zapisana kao lerovska. Na 62. Dubrovačkim ljetnim igrama Ljepirice će biti prikazane još i 4, 10. i 22. kolovoza.

    © Tomislav M. Bonić, KAZALIŠTE.hr, 2. kolovoza 2011.

Piše:

Tomislav M.
Bonić