Dok se muškarci igraju rata...

Teatar &TD, Zagreb: Renata Carola Gatica / Natalija Manojlović, Šarengrad, red. Renata Carola Gatica

• 
  
  Dok se muškarci igraju rata, žene, prepuštene samima sebi, stvaraju vlastite imaginarne svjetove kao utočišta i zbjegove od neizvjesnih stvarnosti koja ih okružuja. Tako ih, barem, vide redateljica Renata Carola Gatica i koreografkinja Natalija Manojlović u predstavi Šarengrad, u kojoj nas u sklopu radijske emisije velikih priča malih ljudi vode u vrijeme Domovinskog rata. Naslonivši se na ženski aspekt ratovanja, autorice su pustile muškarce da se u miru igraju rata podalje kazališnih dasaka, no nisu u potpunosti izbjegle njihovu prisutnost koja se posredno osjeća u visokom stupnju trudnoće jedne junakinje, uramljenoj fotografiji od koje se druga ne razdvaja, te pomamom za jedinim muškarcem u blizini protagonistica – glavnim likom njihove omiljene sapunice.
  
  Sapunica u kojoj se pojavljuje fatalni Osvaldo, tih godina obožavana Rosa Salvaje, svijet je u koji bježe junakinje predstave, višestruko mu prilagođujući društvene, emocionalne i ine aspekte vlastitih života. Svakoga dana tako u uvijek isto vrijeme s prvim tonovima uvodne pjesme kreće njihovo druženje i voajersko uživanje u imaginarnoj stvarnosti u sklopu kojega pale svijeće za spas televizijskih likova, mole se da požive do zadnje epizode, nazdravljaju u njihovo zdravlje, paralelno unoseći događaje iz serije u vlastite živote. U početku se to zbiva nesvjesno kroz svađu nalik onoj u seriji, da bi u trenutku kad nestaje slike te protagonisticama ostao tek zvučni zapis serije, diskretno suživljavanje prešlo u svjesnu glumačku rekonstrukciju događaja. Gašenjem i zvučnog dodira s imaginarnom stvarnošću, junakinje rade potpuni obrat, u svom pomaknutom smislu za stvarnost oživjevši fatalnog Osvalda, odnosno pobjegavši u potpunosti u prostor ljepše, televizijske stvarnosti.
  
  Scensko-televizijsku sapunicu redateljica Renata Carola Gatica duboko je zasjekla zvucima uzbune, čiji opetovani lomovi životnih tijekova postaju u svojoj cikličnosti dio kontinuiteta, odnosno sastavni dio života. Osim sirene, život uz televizor bogate scene povijesne utakmice između Dinama i Crvene zvezde, spot pjesme Moja domovina i reklame poput one za Ledolinu, medijski i povijesno znane točke početka devedesetih godina, kojima priča dobiva vremenski i prostorni kontekst omotan pritajenom nostalgijom. Upravo u tom području na izvedbenom planu nisu najbolje iskorištene široke mogućnosti te je gledatelj cijelo vrijeme u iščekivanju novih okidača sjećanja i scenskih iznenađenja koja su, nažalost, izostala.
  
  Važnost glavnog pribježišta junakinja, sapunice, redateljica je podcrtala ispunivši scenu televizijskim ekranima s kojih su junakinje i publika, pratili doživljaje Divlje Ruže. Te statične scene Ivana Krizmanić, Saša Naumov, Marija Tadić, Romina Vitasović i Ivana Pavlović nisu uspjele u dovoljnoj mjeri verbalno razigrati te su se činile dužima no što su trebale biti. No u pravilu, izvođačice su bile glumački dinamične, uspješno oblikovavši junakinje čije su različite životne priče igrom slučaja snažno isprepletene u nerazmrsivom čvoru zajedničke sudbine. Shodno tom čvoru, sve junakinje imaju isto ime, frizuru, želje i sličnu poziciju bezizlazja, dok njihove interpretatorice ne idu za naglašenijom izvedbenom osobnošću.
  
  Isprepletene živote junakinja autorice su smjestile u stambene prostore nanizane jedan do drugoga, koji izgledom i šarenim tapetama, na tragu naslovnog grada, žarko podsjećaju na veseli kič osamdesetih koji je preživio i u devedesetima, što vrlo uspješno prate jednolično šareni kostimi. Taj prostor u Osvaldovom (Alejandro Fabris) završnom izlasku iz televizijske kutije postaje kino platno, čime se autorice odlično poigravaju odnosom scenske i televizijske stvarnosti. Tijekom cijele predstave radnju je pratila glazba uživo u izvedbi Leje Đido i Nine Jukić, odnosno Choco Jazza, koja je vrlo precizno opisivala i pojačavala emociju predstave s naslonom na nostalgiji, te uspješno razigravala scensku igru.
  
  Šarengrad zanimljivo promišlja o drugoj strani ratne medalje, onoj ženskoj, koja od nedefinirane stvarnosti bježi u strogo definiran svijet nestvarnih sapunica. Druga, izvedbena, strana šarengradske medalje nažalost ne uspijeva iskoristiti sve mogućnosti odlične ideje, čime na neki način nastavlja trend &TD-ovih predstava, poput Sutra, sutra, u kojima zanimljiva ideja ne biva obogaćena scenskim oživotvorenjem, nego samo prenijeta na scenu.
  
  Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 30. lipnja 2011.

Piše: