Himna ljepoti življenja

35. dani satire, Zagreb: Beogradsko dramsko pozorište, Colin Higgins, Harold i Maude, red. Milan Karadžić

• Najneobičniji je scenarij koji je tijekom prilično kratkog i vrlo osebujnog života napisao Colin Higgins (1941-1988) Harold i Maude, a u vrijedan ga je film 1971. uobličio redatelj Hal Ashby. Iako je Higgins bio autor još nekoliko uspjelih scenarija, a nekoliko puta i kao redatelj postigao natprosječne rezultate, danas se pamti gotovo isključivo kao scenarist tog filma koji prigodom premijernog prikazivanja baš zbog svoje neobičnosti nije privukao mnogo gledatelja, a ni kritičari mu nisu bili skloni. Oni su svoje mišljenje počeli mijenjati tek kada je film s vremenom stekao gorljive ljubitelje koji su mu donijeli status kultnog ostvarenja.
  
  Međutim, u Francuskoj je odmah dobio odlične kritike i privukao široku publiku, tako da se u jednom kinu prikazivao pune dvije godine bez prestanka. Uz to, jedan od najvećih francuskih kazalištaraca dvadesetog stoljeća Jean-Louis Barrault potaknuo je Higginsa da prema scenariju napravi i teatarski komad. Mladog američkog autora i nije bilo teško na to nagovoriti, a koliko je bio vezan za tu svoju temu i priču, pokazao je napisavši nakon scenarija i roman koji je bio preveden na mnoge jezike. Komad je bio još uspješniji pa je i Beogradsko dramsko pozorište prvi put postavilo taj komad još 1980. godine u režiji Paola Magellija s Tatjanom Lukjanovom i Milanom Erakom u naslovnim ulogama, a predstava je igrana sve do 2003. i smrti slavne glumice.
  
  Protagonistica je Higginsova ostvarenja Maude žena koja nastoji uživati u životu kršeći uobičajene norme ponašanja i koja, iako još pri punoj snazi, sprema samoubojstvo za svoj skori osamdeseti rođendan da bi se s egzistencijom koju cijeni i koju  nastoji što potpunije ostvariti rastala na što ljepši i dostojanstveniji način. U svojim posljednjim danima ta će žena, koja je preživjela nacistički logor, presaditi drvo koje počinje ugibati zbog nedostatka čistog zraka, osloboditi tuljana iz zoološkog vrta i odlaziti u bijeloj haljini na sprovode nastojeći uvjeriti ožalošćene da se trebaju razveseliti jer smrt nije kraj života nego nov početak.
  
  Na sprovodu sreće i mladog Harolda za kojeg je smrt paradoksalno također svojevrstan nov početak. Njegova bogata majka je poslovno uspješna, a njemu stalno određuje što bi mu bilo najbolje činiti. Pritom ne trpi suprotstavljanja i nema nikakav emocionalni kontakt sa sinom kojeg nikada ni ne sluša kada joj pokušava objasniti nešto o sebi. Da bi razbio tu distancu Harold provodi vrijeme smišljajući najspektakularnija samoubojstva nakon kojih će ipak ostati živ kako bi vidio hoće li majka barem tada nastojati uspostaviti pravu komunikaciju s njim. Ako su je u početku (a to se zbilo prije scenskih zbivanja) ti pokušaji možda i mogli uzbuditi, ona se na njih navikla kao na uobičajenu i beznačajnu smetnju u provođenju svoje organizacije vlastitog, ali i Haroldova života.
  
  Iako Higginsova crnohumorna komedija može na prvi pogled izazvati zanimanje, ali i provocirati ljubavlju stare žene i mladića, to je tek prvi, površinski sloj ovog djela. Maude zavoli Harolda na način kako voli sva (i ne samo ljudska) bića, a posebno ona u nevolji, i tako ga uspijeva naučiti da voli svaki trenutak života pronalazeći u njemu ono što je vrijedno ljubavi i što će ga ispuniti i obogatiti mu postojanje. Time Maude postaje za Harolda personifikacija ljubavi prema životu u kojem do nje nije nalazio ništa vrijedno ni lijepo pa se on u nju zaljubljuje. Nesvjesna toga kao ni Haroldove namjere da je oženi, Maude nastavlja pripreme za svoje samoubojstvo, ali pritom i Haroldu pokazuje kako ljubav koju iskusi za vrijeme života prevladava čak i smrt. Zato dramska napetost, a i pomaknuta crnohumorna komičnost, proizlaze iz suprotnosti posebnosti naslovnih junaka, koja u sebi sazdrži beskrajnu ljudskost i normalnosti općeprihvaćenih normi i poretka utemeljena na bezdušnom stjecanju materijalnih dobara, što najsnažnije oličava gospođa Chasen, autoritarna Haroldova majka. Tako se sukob odvija između bajke o ljubavi i smrti i grube dehumanizirane stvarnosti.
  
  Higgins iznimno vješto vodi priču na granici sna i jave, a bitan element uspjeha su i duhoviti, a povremeno i vrlo lirski dijalozi (u vrlo tečnom prijevodu Zorana Tasića),, ali uza sve vrijednosti teksta da bi on dotaknuo gledatelja i njegove osjećaje, nužno je i iznimno umijeće inscenacije. Stilizirana scenografija Geroslava Zarića ne rabi mnogo elemenata da bi njihovim brzim izmjenama, kao i promjenom osvjetljenja, brzo mijenjala naznake različitih prostora radnje u kojima ponekad prevladava atmosfera začaranosti, a ponekad naglašena praktičnost sumorne svakodnevice. I kostimi Jelene Stokuće suprotstavljaju gotovo vilinsku pojavu Maude s lagano karikiranom funkcionalnom odjećom zagasitih tonova većine ostalih likova. Taj okvir olakšao je redatelju Milanu Karadžiću stvaranje scenske uvjerljivosti ovog neobičnog komada. A on je sve svoje znatne sposobnosti – preciznost u vođenju čvrste dramaturške linije i ostvarenju brzog ritma te dorađenost svakog detalja, posebice u dojmljivom vizualnom izgledu svakog prizora – ipak stavio u pozadinu suradnje s vrlo dobrim glumačkim ansamblom, a naročito protagonistima, jer bez njihova snažna djelovanja na gledateljeve emocije Harold i Maude ne bi mogli ostvariti sve potencijale ovog teksta koji je vrlo neobična, ali snažna himna ljepoti življenja.
  
  Zato Karadžić u prvi plan ističe najpopularniju glumicu jugoslavenskog filma, Milenu Dravić, koja se u ulozi Maude iskazuje i kao velika scenska interpretkinja. U prvim replikama čini se kao da se nekadašnja diva osjeća izgubljenom u svijetu koji se promijenio, ali vrlo brzo postaje jasno da se ne radi o izgubljenosti Milene Dravić nego o njezinu vrhunskom tumačenju Maude, koja se bori protiv izgubljenosti u svijetu koji ne dijeli njezinu ljubav prema životu u svim njegovim oblicima. No niti ta njena sjajna uloga, koja kao da ne dolazi samo iz druge vrste kazališta nego i iz nekog drugog svemira, ne bi bila dovoljna za vrhunsku predstavu da je ne prate sjajni partneri u ostalim ulogama. Tako Petar Benčina vrlo uvjerljivo i sugestivno oblikuje Haroldove mijene od buntovnika bez razloga preko junaka teatra do kompleksne osobnosti senzibilnog mladog čovjeka, a Vesna Čipčić svojom silnom glumačkom energijom u ulozi njegove tiranske majke postaje dostojan antagonist svijetu ljubavi i razumijevanja koji grade Harold i Maude, da bi i se i njena gospođa Chasen u jednom trenutku zbunila, shvativši kako Harold i Maude snivaju ljepši svijet koji ona ne može razumjeti, ali ipak naslućuje njegove vrijednosti.
  
  Zahvaljujući izvanrednim glumcima i virtuoznoj režiji koja im je omogućila da iskažu sve svoje kvalitete, taj san o svijetu ljubavi intenzivno žive i gledatelji ove vrsne predstave Beogradskog dramskog pozorišta.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 17. lipnja 2011.

Piše: