Monotonija nedovoljne osmišljenosti

Teatar &TD, Zagreb: Marguerite Duras, Joseph, red. Ivica Buljan

• Dok se u načelu svi slažu kako glumačka izvedba omogućuje pisanoj riječi javni život, Marguerite Duras, oslonjena na Craigovu kritiku glumca, tvrdi kako glumački rad ubija pisanje. Taj paradoks istovremenog stvaranja i oduzimanja života redatelj Ivica Buljan i izvođač Stipe Kostanić pokušali su preispitati i pomiriti u monološkom izgovaranju ulomka iz romana Brana na Pacifiku spomenute autorice, putem prema nedohvatnom im pomirenju višeslojno se izgubivši. Odabrani ulomak priča je o (seksualnom) odrastanju dvadesetogodišnjaka kroz spoznaju strasti sa starijom ženom. Njihov put od prvog susreta i dodira u kinu do seksa na eks prolazi kroz spoznajne mansije u obliku kafića koje pohode u društvu drugog muškarca, emocionalne konkurencije i tjelesnog smetala, koji će biti uklonjen uz pomoć potoka alkohola.
  
  Tako oblikovan, odlomak u svojoj osnovi sadrži gradaciju, odnosno uspon do cilja, kojei je, na tragu početne težnje autorskog dvojca da se sadržaj ne odglumi, nego izgovori, u izvedbenom sloju ubilo jednolično nizanje teksta odmaknuto od emocionalne i ritmične slojevitosti. Osim alkoholnih mansija, tekst povezuju dvojbe koje ponavljanjem svjedoče o junakovim emocionalnim lomovima i sumnjama. No i oni su ostali izvedbeno statični, što je u suprotnosti težnji pojačavanja junakovih dvojbi kao opreke rastućoj seksualnoj napetosti i žudnji.
  
  Dva sloja, sadržajna živost i pulsiranje s jedne strane te izvedbena jednoličnost s druge, kroz cijelu su se predstavu međusobno poništavala, što je kulminiralo na samom kraju u kojemu je junak dramatično zaključio kako nakon te noći više nikada neće moći biti dijete, dok se izvođač kroz jednolično nizanje rečenica ponašao sasvim oprečno. Tu konceptualnu nelogičnost pojačavale su izvedbene slabosti poput nedovoljne glasnoće i jasnoće izgovora, gutanja završnih slogova, dio čega možemo staviti na dušu osjetnoj tremi, lošoj dikciji i rečeničnoj intonaciji, te izostanka zvučne dinamike i ritmičke osmišljenosti unutar sadržajnih cjelina. One, naime, nisu imale nikakav unutarnji razvoj, nego su oblikovane pravocrtno i razdijeljene naprasnom tišinom koja se usijecala u izvedbenu monotoniju poput iznenadnih scenskih zatamnjenja.
  
  Suprotno ideji o distanciranom izgovaranju teksta (koja na izvedbenom sloju nije puno toga dobroga donijela), samim time izoliranom od okoline, Kostanić nije uspio nametnuti tekst prostornom kontekstu, nego je pretjerano podilazio vanjskim elementima poput prolaska vlaka ili buke u publici, što je zaustavljalo pripovijedanje i stvaralo neopravdane sadržajne rezove. Rijetki scenski pokreti djelovali su naučeno, ne i dramaturški opravdano, a ples po žici između glume i tek čitaće probe osjetio se i u komunikaciji s publikom, gdje se Kostanić kolebao u rušenju i(li) građenju četvrtog zida, ne odlučivši se u konačnici ni za jedno.
  
  Iako početna ideja o scenskom izgovaranju književnog teksta, odnosno povratku na nulti stupanj čitanja, zvuči vrlo izazovno, površna i nedovoljno promišljena realizacija smjestila je projekt Joseph bliže monološkim nastupima na LiDraNu, nego predstavi u profesionalnom kazalištu. Nažalost, budući da je uz čvršće vođenje i jasniju razradu ideje o susretu neemocionalne izvedbe i naglašeno emocionalnog sadržaja projekt mogao ponuditi znatno više.
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 11. lipnja 2011.

Piše: