Tek scenski pročitana lektira

Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život, Zagreb: Jean-Baptiste Poquelin Molière, Škrtac, red. Maja Šimić

• 
  
  U danima društvenog bezizlazja jedan je od najčešćih načina kazališnog upiranja prstom u krivce posezanje za klasicima. Današnjici, takvoj kakva već jest, automatski se nameće Molière, koji je davnih dana, oslonivši se na svoje prethodnike, na pozornici vrlo precizno razotkrio ljudsku pohlepu i glupost, usput joj se dobro nasmijavši. Molièreov smijeh koji nije lijek, ali je utjeha, posljednjih je godina zavladao hrvatskim kazališnim pozornicama, ogrnut suvremenim ruhom ili tek naizgled skriven od suvremenosti omotačima prošlosti i bezvremenosti.
  
  Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život odlučilo se osloniti na vladajući trend te se uhvatilo najslavnijeg Molièreova komada, bezvremenog Škrca, popiknuvši se već na samom početku. Vjerujući previše samom Molièreu, redateljica Maja Šimić odlučila je na scenu gotovo školski prenijeti originalni tekst u prijevodu Radovana Ivšića, minimalizirajući dramaturške i redateljske intervencije. Rezultat je tek vjerno izložena priča o škrtom Harpagonu i njegovu ćupu, ljubavi iz koristi i prema koristi, ali ne i više od toga.
  
  Vjernost Molièreovu originalu uočava se i u kostimografiji Ane Biondić oslonjenoj na baroknu kićenost, a pojačava je glazba Jean-Baptista Lullyja, bliskog Molièreova suradnika koji je s njim stvorio dramsko-glazbeni žanr komedija-balet. Na tragu Lullyjeva brza ritma, scenski pokreti (Maja Marjančić) bili su dinamični, što im je omogućila ogoljena scena Marte Crnobrnje s paravanima koji dijele prostor na javno i prikriveno, no koji nisu uspjeli razigrati u cjelini nedovoljno živu predstavu. Slaba je karika i sam rasplet koji djeluje poput na (pre)brzu ruku izmiješanih lončića i još brže upletena deus ex machina, kojim bi se lončići brže-bolje trebali posložili po ključu: vuk sit, ovce cijele. Nažalost, niti je na kraju vuk gladio trbuh, niti su ovce zadovoljno meketale.
  
  U centralnu poziciju predstave Šimić je postavila starca Harpagona, dok su ostali likovi bili prvenstveno u funkciji ukazivanja bezgraničnosti njegove škrtosti. Vojin Perić takvog Harpagona oblikovao je s dobro odmjerenom količinom samodopadnosti i scenskog autoriteta začinivši je, možda malo prenaglašeno, dozom karikature koja je djelovala poput metatekstualnog obrata u samoironiju.
  
  Karikaturi se još naglašenije približio u pokretu i riječi vrlo zaigran, na trenutke i preigran, Igor Kučević u ulogama Harpagonova kočijaša i kuhara te njegova i Cléanteova sluge, odgurnuvši time likove nižih slojeva društva podalje od stvarnih odluka i rješenja. Paradoksalan je obrat činjenica da je upravo jedan od tih likova preokrenuo tijek scenske stvarnosti ukravši starčev ćup. Harpagonova sina Cléantea Matija Major oblikovao je naglašeno stiliziranim pokretom i riječju, uz dodatak na trenutke prebučnog afekta, čime je stvorio dopadljiv, ali ne i slojevit lik koji je padao u trenucima kad je trebao poentirati, posebice u sceni u kojoj pokušava smotati vlastita oca.
  
  Dajana Biondić bila je šarmantna u ulozi Mariane za kojom luduju otac i sin, djevojke vozane od jednog do drugog odlukama viših sila, što je redateljica zgodno dočarala postavivši je na role, dok je Anita Matković stvorila odličnu ulogu svodnice Frosine premazane svim mastima. Ružica Domić nije se uspjela scenski nametnuti u ulozi Harpagonove kćeri Elise, a Marijo Glibo bio je znatno uvjerljiviji u ulozi Valérea, koji do Elisine ruke pokušava doći osvajajući njena oca. Valéreova i Marianina oca Anselmea Nikola Vujanović oblikovao je tek solidno, dok je Milenko Zeko bio vrlo duhovit u ulogama posrednika Simona i Sudskog istražitelja.
  
  Škrtac Kazališta Novi život zadovoljit će prvenstveno učenike koji u gledanju lektira vide lakši put do upoznavanja s propisanim im književnim klasicima, dok gledatelji koji su se već susreli s tekstom neće dobiti koliko su mogli.
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 10. lipnja 2011.

Piše: