Bez angažmana umjetnika iz drugih sredina hrvatska bi pozornica bila znatno siromašnija, a pljesak iz gledališta znatno tiši. Dodiri, veze, utjecaji, međusobna razmjena i suradnja – danas je popularno govoriti o mobilnosti – poznate su društvene poluge za razvitak i napredak ljudskih zajednica i njihovih aktivnosti. Umjetnost je, dakako, dio priče o zajedničkom odrastanju. Povijesne i političke mijene te osobni izazovi i otvorene mogućnosti za razvijanje kreativne avanture načinili su od Zagreba i drugih hrvatskih gradova (Splita, Osijeka, Rijeke, Pule i Varaždina) poželjna mjesta za život i rad. Hrvatska je sve više i sve dalje, s kulminacijom u međuratnim godinama, postajala scenskim centrom cijele regije. Umrežavanje je bilo uspješno, hrvatski scenski prostor živ, bogat i plodan. Za to su dobrim dijelom zaslužni upravo slovenski umjetnici.
Pregledati i kritički prikazati, načiniti pouzdani popis i opis sudjelovanja slovenskih umjetnika u kreiranju dramskih, opernih i baletnih scena najvećih hrvatskih gradova zadatak je koji su si postavili nakladnik (Slovenski dom, Zagreb) i autori ove vrijedne, korisne i poticajne knjige (Branko Hećimović, Marija Barbieri, Henrik Neubauer). Nakon višegodišnjeg rada, konzultirajući mnogovrsnu arhivsku građu te već objavljeni rasuti materijal o predmetu, ali obnavljajući i vlastita sjećanja na velike umjetnike i događaje, u siječnju ove godine objavljena je monografija koja riječju i slikom, paralelno na hrvatskom i slovenskom jeziku, prvi put na jednom mjestu okuplja slovenske glumce, redatelje i pisce, operne i operetne pjevače, baletne plesače, koreografe, dirigente i pedagoge koji su ostavili (a neki to čine i dalje) važne tragove u hrvatskoj kulturi i umjetnosti. Opisni je slog troje autora, priznatih stručnjaka za kazalište, operu i balet, kombinacija povijesnog, faktografskog pristupa i analitičko-kritičkog uvida u pojedinačna dostignuća. Pouzdano uređeni materijalni podaci uspješno su uklopljeni u esejistički opisni kôd, tako da pred nama nisu tek ogoljeni, mramorni leksikonski tekstovi iz kojih doznajemo tek ono najnužnije i najvažnije o pojedinom predmetu, uz očekivanu dozu koncentracije i standardizacije dostupnih podataka.
Tako već prvi blok, posvećen slovenskim dramskim umjetnicima, pokazuje da se pred nama nalazi putovanje kroz različite etape kulturne povijesti dvaju naroda. Stapanjem kronologije i kritičkog refleksa o svakom od 28 opisanih umjetnika, Branko Hećimović pokazuje bogatstvo značaja i značenja slovenskog udjela u hrvatskoj kazališnoj povjesnici. U zagrebačkom se kazalištu od zadnjih godina 19. stoljeća pa sve do početka 1970-ih svojim djelovanjem ističu Ignjat Borštnik, Sofija Borštnik-Zvonarjeva, Irma Polak, Hinko Nučić, Vika Podgorska, Janko Rakuša, Sava Severova, Ferdo Delak, Josip Daneš, Josip Marotti i Bojan Stupica. Uz poteškoće oko savladavanja hrvatskoga jezika, napose njegovih naglasnih osobina, velik je broj slovenskih glumaca i redatelja bio angažiran i u drugim kazališnim sredinama.
U Splitu, ponajprije u Narodnom pozorištu za Dalmaciju, aktivni su Rade i Ida Pregarc, Janko Rakuša, Vladimir Skrbinšek i Miro Kopač, dok su u Varaždinu Berta Bukšek, Edo Grom, Miro Kopač, Lojze Potokar, Vladimir Skrbinšek i Poldka Šturm-Jurišić. U Osijeku, nakon Sofije Borštnik-Zvonarjeve u sezoni 1910/1911, poslije Prvog svjetskog rata angažirani su na kraće vrijeme od nekoliko sezona Edo Grom, Lojze Drenovec, Josip Povhé, Pavel Golia, Ida Pregarc, Maks Furijan te za Drugog svjetskog rata Ferdo Delak. A nakon 1945., u vrijeme osamostaljivanja profesionalnih kazališta na Rijeci i u Puli, dolazi do angažmana Mihaele Šarić, Josipa Marottija, Ferde Delaka, Branke i Ede Verdonik te Demetrija Bitenca u Rijeci, odnosno Lojze Štandekara, Jože Zupana i Brede Urbič u Puli. Novo, izmijenjeno doba sudjelovanja slovenskih umjetnika u hrvatskom kazalištu, započinje 1970-tih, kada se broj glumaca smanjuje, a pojavljuju se tek povremena gostovanja, doduše vrlo zapažena i značajna, velikih slovenskih redatelja: od Dušana Jovanovića i Janeza Pipana do Vite Taufera i Eduarda Milera.
Marija Barbieri smatra kako se razvitak hrvatske opere uopće ne bi mogao zamisliti, a kamoli opisati bez pomnoga predstavljanja slovenskih opernih umjetnika kojih je u ovom pregledu dvadeset. Već od samoga osnutka Opere 1870. i Zajčeva doba, oni su bili stupovi repertoara i nositelji zagrebačkog opernog života. Bez, primjerice, slovenskih tenora koji čine impozantan niz od Frana Gerbiča, Josipa Rijaveca, Marija Šimenca, Ivana Francla, Josipa Gostiča do Nonija Žuneca, Josipa Šuteja i Božidara Vičara, bez basovskog glasa Josipa Križaja, Ferde Terčeka i Marjana Rusa, baritona Josipa Nollija, kojemu je Zajc povjerio naslovnu ulogu na praizvedbi Nikole Šubića Zrinjskog, baritona Rudolfa Bukšeka te bez sopranistice Marije Podvinec i operetnih diva Irme Polak i Marice Lubejeve, koja se naročito istaknula kao protagonistica Tijardovićeve operete Mala Floramye, zagrebačka opera ne bi, zapravo, postojala cijelo jedno stoljeće.
U Splitu je ljubimac publike 1960-ih i 1970-ih bio tenor Attilio Planinšek, a s ulaskom u deveto desetljeće prošloga stoljeća prisustvo slovenskih pjevača na hrvatskim pozornicama znatno jenjava. U produkcijama u Zagrebu i Splitu zapaženo se pojavljuje bas Ivan Sancin, odnosno u zadnjih dvadesetak godina tenor Janez Lotrič te u novije vrijeme tenor Branko Robinšak i sopranistica Mihaela Komočar. Autorica se u posve kratkim crtama osvrće i na djelovanje dirigenata – Demetrija Žebrea, Sama Hubada i Uroša Lajovica u Zagrebu te Mirka Poliča u Osijeku.
Slovenski povjesničar opere i baleta, Henrik Neubauer, ističe kako su nastupi slovenskih baletnih plesača i koreografa na hrvatskim pozornicama mnogo rjeđi od nastupa dramskih i opernih umjetnika, no u svoje su vrijeme bili vrlo zapaženi. U pregledu izdvaja sedam imena, među kojima se ne nalaze imena Pine i Pije Mlakar, jer se oni nisu nikada trajnije profesionalno vezali uz neku kazališnu kuću, iako su više puta uspješno gostovali, bilo kao plesači bilo kao koreografi. Na hrvatsku su baletnu scenu snažno utjecali solisti zagrebačkog baleta Stane Leben i Štefan Furijan, a potom i solistica Mateja Pučko-Petković. Za osječki je HNK bio važan dolazak Štefana Suhija 1951. kao šefa baleta, koreografa i plesača, dok je u Rijeci mladi baletni ansambl od 1954. do 1967. gradio Maks Kirbos kao šef baleta i koreograf, a od 1985. do 1996. ravnatelj Peter Pustišek. Na baletnim pozornicama Rijeke, Splita i zagrebačke Komedije gotovo je dva desetljeća bila aktivna bivša solistica ljubljanskog baleta Majda Humski rođ. Škerjanc.
Kako je najveći broj slovenskih umjetnika bio angažiran u središnjem zagrebačkom kazalištu, ova je monografija na određeni način i priznanje zagrebačkom HNK-u na njegovoj stalnoj otvorenosti, mogućnostima i potencijalu što ga je, kao temeljna institucija hrvatskog scenskog života, spremno nudilo vrijednim slovenskim umjetnicima. Bolju čestitku za veliku obljetnicu teško je zamisliti.
© Ivica Matičević, Kazaliste.hr, 28. svibnja 2011.
U Zakulisju Ana Lederer iznosi osobno viđenje vođenja i funkcije HNK-a u Zgrebu sa svoje intendantske pozicije na koju se referira nakon osmogodišnjega prikupljanja artefakata.
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI