Osjetljivom granicom

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi, red. Vito Taufer

• Jedan je francuski redatelj (Jorge Lavelli, ako se na varam), tražeći suvremenom senzibilitetu blisku podlogu za San Ivanjske noći u Comédie-Française osamdesetih godina, Shakespeareovu Arkadiju zamijenio filmskim ambijentom tridesetih godina prošloga stoljeća, uvelike uvodeći u igru glazbu Ástora Piazzolle. I to je izvrsno funkcioniralo. Još uspješnije, ali ne tako dosljedno (što u našem slučaju vjerojatno i nije moguće), redatelj Vito Taufer zamjenjuje, također zamišljeni, elitističko-agramerski, bankarsko-umjetnički ambijent Gospode Glembajevih svijetom u kojem više baš i nema gospode, odnosno ambijentom gangsterskoga filma poznata ishodišta, kojim jednako, ako ne još više, no svakako izvanjski otvorenije i brutalnije vlada novac. Ne čini to redatelj izravno ni otvoreno kao Francuzi u navedenom primjeru, jer bismo u gledalištu možda vrisnuli nad poplavom kiča, ne baca prvu loptu koja bi se odmah prepoznala, pa vjerojatno i odbila, nego jednako uvažava sve druge elemente današnje glembajevštine, s u gledalištu očekivanim ibsenovskim ispitivanjem savjesti društva i psihološkim portretiranjem likova s jedne strane, te dodir s neposrednom životnom stvarnošću, u kojoj više nema čak ni ishitreno otmjenih manira, gdje se demokratizacija međuljudskih odnosa sljubila s vulgarizacijom s druge strane. 
  
  Gubitak kazališne memorije
  
  Svježim i pronicljivim čitanjem drame redatelj nalazi u njoj podjednako mnogo komičnih i tragičnih elemenata, suosjećanja s likovima i naglašeno ironične kritičnosti prema njima, koja međutim ne prelazi u bešćutnu grotesku i hladni cinizam pa režiju i žanrovski usmjerava prema različitim ciljevima, odnosno prema osjetljivoj granici, na kojoj će se sve te raznolikosti, između komedije i tragedije, suvremenosti i prošlosti, melodrame i drame, bliskosti i udaljenosti, ironije i sarkazma sastati i ogledati jedna u drugoj, ali pri tom ni jedna neće prevladati. Samo je jedno Taufer previdio. Totalni gubitak kazališne memorije u nas.
  
  Ne znam da li u Sloveniji (Vito Taufer dolazi iz Ljubljane, ali još od osamdesetih vrlo uspješno povremeno režira u Rijeci, u Zagrebačkom kazalištu mladih i u Splitu) slično postupaju s Cankarevim Slugama, jer u Zagrebu od posljednje premijere tog bez dvojbe najvažnijega djela novije hrvatsko dramske književnosti i kazališta proteklo je već osamnaest godina. Režirao ga je Georgij Paro u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1993. godine. Nova premijera dolazi u sezoni u kojoj središnja nacionalna kazališna kuća, HNK u Zagrebu, obilježava svoju 150. sezonu.
  Izvan Zagreba imali smo 2001. u HNK u Splitu ne osobito uspjelu predstavu u režiji Aleksandra Anurova, potom najbučnije reklamiranu, nažalost kratkotrajnu, višom silom – smrću protagonista Galiana Pahora prekinutu riječku predstavu u režiji Branka Brezovca, jednokratno gostovanje predstave koju je u Litvi režirao Ivica Buljan u Splitu, Zagrebu i Varaždinu te ovosezonsko beogradsko uprizorenje.
  
  Tako se onima kojima sjećanje na Krležu seže do njezine posljednje izvedbe u HNK-u od prije osamnaest godina ili u najboljem slučaju do izvedbe u režiji Petra Večeka u Dramskom kazalištu Gavella iz 1984, koja je bila na repertoaru do 1991, nova predstava može učiniti, – možda zato što se u njoj razabire izvorna radnja i pri kraćenju odnosno izostavljanju dopisanoga uvodnoga prizora razilaženja gostiju glembajevske proslave jubileja kao i gotovo svih agramerskih oznaka (ostaje kao za uspomenu tek poneki kajkavski naglasak i obavezna posuđenica überspannt) i većine dijaloga na njemačkom jeziku – i biti prozvana tradicionalnom, što je u našem kazališnom žargonu sve samo ne kompliment. Dok će drugi, možda s nedostatkom osjećaja za neposrednu suvremenost u kazalištu, tako prečesto vjernu jučerašnjim novostima o kojima iskusniji znaju da najbrže zastarijevaju, pomisliti da se nova predstava osim svih navedenih načina još igra i kazališta u kazalištu i to upravo ovome u kojem se gledajući je nalazimo, i da je u odnosu prema dosadašnjim izvedbama Gospode Glembajevih u režiji Vita Taufera u HNK-u odjednom sve radikalno izvrnuto naglavce. No, u svojem nastojanju približavanja vremena drame vremenu publike, predstava sve do stanovita zastoja i napadne nedoumice u finalu ipak ostaje riječju i duhom posve vjerna autoru. Štoviše, ona na stanovit način rehabilitira već pokoljenjima uvelike uvažavano ali ne baš voljeno djelo, jer ga ponovno čini iznimno privlačnim za publiku.
  
  Sukob mira i nemira
  
  Krleža je tako nerado i rijetko davao intervjue da se neki naslovi pamte. Jedan je glasio: Narodi se ne vole jer se ne poznaju. Kod Krleže i Taufera u predstavi Gospoda Glambajevi to vrijedi i za pojedince. Prvi dijalog između bezobzirnoga „artističkoga kozera“ (kako ga kori Sestra Angelika Glembay, dominikanka) Dr. Phil. Leonea Glembaya, koji u interpretaciji Milana Pleštine od početka do kraja predstave od najveće moguće unutrašnje napetosti doslovce iskače iz svoje kože kao neurotik asocirajući uzgred i na smušeno ponašanje ponekoga među vrhunskim intelektualcima našega vremena, te kako će se na kraju saznati – prisilne žrtve, lijepe, mlade Sestre Angelike koja u dominikanskoj bjelini zrači spokojem u prigušenoj igri Olge Pakalović – nagoviješta polaznu, možda i osnovnu temu predstave kao sukob mira i nemira, ljubavi i mržnje.
  
  U prethodnom uvodnom i udarnom skupnom prizoru razgledanja i komentiranja publici nevidljivih obiteljskih portreta kojih nema, jer iza stražnjega crnom zavjesom pokrivena prostora nalazi se terasa, tako da portreti mogu biti samo na našoj strani rampe glumci najsilovitije svoje optužbe i opravdanja na račun portretiranih bacaju u lice publike usmjeravajući ih izravno prema nama. Glavni junak prvoga čina, Leone, svojim neurotično ubrzanim skokovitim načinom govora daje govorni tempo cijeloj sve do pred kraj zgusnutoj i dinamičnoj predstavi, oslobođenoj paradne retorike, zajedno s nadasve odmjerenom Barunicom Castelli (Alma Prica) svjesnom svojih moći, bez mnogo riječi dominantnom vladaricom među okupljenim muškarcima na čelu s prema njoj popustljivim suprugom, oko koje se pokreće drama u kojoj važno mjesto dobiva obiteljski srodnik, prijatelj i odvjetnik. 
  
  Svako bi mu drugo ime pristajalo bolje nego Puba. Nije šepav kao svi njegovi scenski prethodnici i ponašanjem uopće nije Agramer, ali Bojan Navojec i bez toga daje ostvarenje s punim glumačkim pokrićem. Leoneov otac, svemoćni bankar Ignjat Glembay, u interpretaciji Ljubomira Kerekeša koji od prve pojave na sceni zapanjuje nevjerojatnom sličnošću Marlonu Brandu iz Coppolina filma Kum, svoj vrhunac i glumački vrhunac predstave daje u drugom činu u dvoboju s Leoneom, gdje će Alma Prica nepokolebljivom elegancijom vrhunski izraziti preljubničko licemjerje, a Goran Grgić u ulozi njezina ljubavnika kućnog vjeroučitelja, doktora teologije Silberbrandta – svećenićko. Za ulogu Ignjata Glembaya Ljubomir Kerekeš je svoju pojavu i izraz preobrazio u svojevrsnu repliku mafijaškoga kuma Don Vita Carleonea pronoseći kroz cijelu predstavu usvojenu masku na licu, u govoru, smiješku, u ohrapavljenom glasu i potisnutoj osjećajnosti kojom će najdirljivije moliti Leonea za kap životno spasonosne samilosne laži.
  
  Treći čin druge predstave 
  
  Nakon dugo vremena na zadovoljstvo prisutnih dobili smo predstavu s dvije pauze. Poslije druge stanke u trećem činu drame kao da smo se odjednom našli u nekoj drugoj predstavi za koju unatoč autentičnosti teksta dramski predložak nije napisao Krleža. Dovoljno je reći da u tom dijelu predstave, koji se pokušava nasmijati u lice smrti, o kojoj starački poput smiješnih žabaca iz crtića Muppet Show brbljaju izvrsni glumci Zvonimir Zoričić (Titus Andronicus Fabriczy) i Žarko Potočnjak (Doktor Altmann), Barunica Castelli nasrće u tučnjavi na Leonea, udara ga – horribile dictu – koljenom u međunožje. Artistički kozer gotovo da nije sposoban za zločin, raščupana dama prva se laća nožica kojima ne pristaje deminutiv, pa ih vraća na njihovo mjesto pokraj vaze s cvijećem na dohvat Leoneu koji će uskoro otrčati da je, kao u antičkoj tragediji, ubije izvan scene. Njezin virtuozno izvedeni uličarski prepad djeluje kao zasebna točka unutar predstave, koja u cjelini ostaje nedorečena. Još se većim nesporazumom s autorom čini Leoneovo silovito razgolićivanje bijele Sestre Angelike do njezina crnoga rublja u napadu silovite strasti pri čemu glumica demantira samu sebe kao Angeliku i pisca, iako joj je, istini za volju, u svojoj prozi o Glembayevima u daljnjoj perspektivi Krleža dodijelio Leonea za muža. Pod teretom nemotiviranih iznenađenja i prevelika usporavanja igre oko Ignjatova odra čitav treći čin djelovao je poput gubitka ravnoteža, kolebljivo i razliveno.
  
  U punom skladu s režijom surađuju dramaturginja Ana Tonković Dolenčić, scenograf Ivo Knezović, kostimografi Leo Kulaš i Marita Ćopo, skladatelj Andrej Merat i oblikovatelj svjetla Pascal Merat. Unatoč osjetnom padu i raskoraku na kraju, riječ je o jednoj od najboljih dramskih predstava danas u Zagrebu.
  
  I naposljetku – bi li se autoru možda svidio otvoreni, moglo bi se reći relativistički nesvrstani završetak drame zamućenim pogledom u provaliju sveopće laži? S obzirom na to da je Krleža ogorčeni protivnik svake dogme, to nije isključeno. 
  
  © Marija Grgičević, KAZALIŠTE.hr, 11. svibnja 2011.

Piše: