Ovjenčani zlatom

12. Praški kvadrijenale scenografije i kazališnog oblikovanja prostora (Prague Quadrennial of Performance Design and Space), 16. – 26. lipnja 2011.

• 
  
  Svake četvrte godine u prelijepom češkom glavnom gradu Pragu okupljaju se najzanimljiviji, najbolji, najposebniji, naj… radovi vezani uz kazališnu scenografiju i sve ono što može činiti vizualnost kazališne predstave. Dakle, nerijetko su tu također kostimi, kazališne zgrade, performansi, kazališne predstave ili eksperimentalno propitivanje kazališne umjetnosti. Ove je godine taj događaj, jednostavno nazvan Praški kvadrijenale (prema engleskom nazivu skraćeno zapisan i izgovaran kao PQ), trajao od 16. do 26. lipnja i po dvanaesti put okupio brojne autore iz, kako su naznačili organizatori (Ministarstvo kulture Republike Češke i realizacija Umjetničkog i kazališnog instituta Prag) sedamdesetak zemalja. To znači, da neke zemlje nisu, primjerice, uključene u nacionalnu sekciju ali sudjeluju u arhitekturnoj sekciji. U svakom slučaju, organizatori vrlo ponosno ističu kako je ovogodišnji PQ najveći dosad i zauzima vidno mjesto na mapi grada, jer se nalazi na nekoliko mjesta, te raznim akcijama obuhvaća cijelo praško središte.
  
  Valja reći, da su se neke akcije djelomice izjalovile, poput urbane intervencije Claudie Bosse Tears of Stalin (Staljinove suze), jer se za performativni dio projekta nije uspjelo okupiti dovoljan broj građana spremnih da provedu autoričinu zamisao. S druge strane, mađarska skupina Kretakoer s Arpadom Schillingom na čelu uspjela je okupiti dobrovoljce za svoj pokus u zgradi nekada poznatog dnevnika Rude Pravo i oblikovati prvi dio trilogije jp.co.de. Brojna praška kazališta, kao i ona izvan Praga, nudila su obilje predstava upravo zato da bi inozemni posjetitelji mogli pratiti raznovrsnu češku kazališnu produkciju, pa je jednako tako bilo krcato ogromno gledalište Narodnog kazališta s Janačekovom operom Katja Kabanova u režiji Roberta Wilsona kao i znatno manje Kazalište Alfred u dvorištu (Divaldo Alfred ve Dvore) s eksperimentalnim Kišnim plesom ili večernje studentske predstave na DAMU (tamo je valjalo doći i sat ranije).
  
  Glavni je izlagački dio svakog Praškog kvadrijenala Nacionalna sekcija koju bira izbornik svake zemlje, pa se i glavna nagrada Zlatna triga dodjeljuje određenom paviljonu. Ove je godine taj glavni dio izložbe bio smješten u prostor nazvan Veletržni palac, odjel Narodne galerije u kojem se može vidjeti češka i međunarodna moderna i suvremena umjetnost. Iako relativno velik, on mi se učinio manje privlačnim od Industrijske palače s prošlog Kvadrijenala. Nažalost, dio te zgrade je izgorio, pa su organizatori odabrali ovaj novi prostor. Kako se radi o višekatnom zdanju, paviljoni su bili na različitim razinama, no glavnina ipak u prizemlju. Mada mi se čini prošli PQ boljim od ovoga, moglo se vidjeti vrlo zgodnih postava i zanimljivih scenografija. Većina zemalja se predstavila videom ili fotografijama, tek manji dio maketama, no poneki poput Italije, Islanda ili Češke pravim ambijentima. Upravo su Česi imali višestruku prezentaciju od pravog frizerskog salona punog čudnih vlasulja, garderobe u kojoj se mogla isprobavati odjeća, izložbe o modernim svecima na kojoj ste mogli vidjeti potkožnu mast Georgea Clooneyja, sadreni odljev stražnjice Brada Pitta ili fekalije Milana Kundere do čovjeka koji peče palačinke ili djevojke koje nude marcipanske kolačiće u obliku genitalija…
  
  Slovenski paviljon nudio je uvid u ideju o svemiru, dobro poznatu priču nadahnutu Nordungom. Turski paviljon je bio oblikovan kao luksuzni vagon iz poznatog vlaka Orijent express, a na stjenkama mogle su se pratiti video projekcije predstava koje je povezivala istoimena kazališna ideja, pa kako se i Zagrebačko kazalište mladih u lipnju 2009. u to uključilo svojom predstavom na peronu zagrebačkog Glavnog kolodvora, tako je hrvatski doprinos PQ-bio, stjecajem okolnosti, dvostruki.
  
  Nedaleko turskog vagona nalazio se Hrvatski paviljon u obliku crne kutije podijeljene u dvije prostorije s klupicama i filmovima o radu Gorana Petercola, odnosno skupne Numen/For Use. Predsjednica Hrvatskog dizajnerskog društva Ira Payer odabrala je spomenute autore, a dodjela dvije Zlatne medalje (za scenski dizajn i za kazališnu tehnologiju) skupini Numen/For Use pokazala je da je dobro odabrala. Žalosno je samo, što nitko od nagrađenih, pa niti izbornica nisu bili na dodjeli nagrada! Film skupine Numen/For Use napravljen je vrlo suvislo, razumljivo i vjerodostojno (Ivana Radenović, Lana Cavar, Mite Dimovski) sa svim bitnim odlikama njihovog scenografskog rada i njihovim vlastitim pričama, te možemo zaista biti ponosni na njih.
  
  Likovni umjetnik Goran Petercol poznat je po svom istraživanju svjetlosnih efekata na čemu se temelje i njegove kazališne scenografije. Iako je radio relativno malo, predstave su uvijek na neki način bile vrlo zapažene i zato je iznenađujuće da je u svojem filmu (u režiji Simona Bogojevića Nartha) tako suhoparno, pomalo školski (u pogrdnom smislu te riječi) osmislio svoju prezentaciju. Da iz kazališta ne poznajem njegov rad, teško bih spoznala o čemu nam taj film govori.
  
  Posebnu nagradu za kuratorski koncept dobio je Madžarski paviljon s video ekranima na stropu i vodom u koju morate ugaziti želite li doista vidjeti projekcije. Vrlo poučan bio je primjer Njemačkog paviljona o korištenju industrijske arhitekture u kazališne svrhe, te predstavljanje scenografije za operu André Chénier na Bregenzer Festspiele (Austrija). Budući da ove godine nije bilo naročitih iskoraka u oblikovanju izložbi, Brazilski paviljon bio je zanimljiv već na prvi pogled, pa nije naročito iznenadila dodjele glavne nagrade Zlatne trige upravo tom postavu. Cijeli njihov, prilično veliki prostor, obložen je ružičastim drvetom, a na ulazu je serija obiteljskih portreta kako bi naznačili sjevernoistočnu regiju čijim se kazalištem bave, te pomalo unijeli duh privatne kuće. Prezentacija je uglavnom preko video projekcija i fotografija, no vrlo lijepo i ugodno izbalansirano. Uz glavnu nagradu, brazilski su umjetnici nagrađeni i Zlatnom medaljom za najbolju produkciju (Teatro da Vertigem BR-3), a svakog su dana u svojoj Caixa de imagens minijaturnim lutkama dočaravali neku emotivnu priču.
  
  Na gornjim katovima Veletržnog palaca bila je Studentska sekcija u kojoj je Zlatnu medalju dobila Latvija, a kao obećavajući talenti nagrađeni Annick Lavallee-Benny i Jakob Oredsson. Bilo je tu vrlo šarmantnih ostvarenja, no cijelo sam vrijeme razmišljala kako to da nema naših studenata? A tako smo ponosni na zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti i osječku Umjetničku akademiju! Na PQ bila je čak i Dječja sekcija!
  
  U podrumskom mračnom prostoru Veletržnog palaca bila je postavljena zaista dojmljiva i zastrašujuća kostimografska izložba pod nazivom Ekstremni kostimi: haljina od metaka, kose, plastičnih boca, leda, sićušnih žaruljica, najlonskih džepova ispunjenih otpadom…Nagrađena je mala bijela haljina Emme Ransley (Novi Zeland) koju glumica razara pomalo je čupkajući.
  
  Arhitekturna sekcija u crkvi Svete Ane u najstarijem djelu Praga obuhvaćala je primjere kazališta za 21. stoljeće – manje novoizgrađeni a više adaptirani prostori. Dobitnici Zlatnih medalja za najbolju kazališnu arhitekturu su Meksiko (napuštene zgrade pretvorene u kazališne prostore) i Grčka (pomicanjem sjedalica uvijek se može osmisliti novi prostor).
  
  Između povijesne zgrade Narodnog kazališta i nove zgrade Nove scene nalazi se prostor nalik trgu nazvan Piazetta Narodnog kazališta. Tu je bila smještena Međusekcija: intimnost i spektakl sastavljena od brojnih kutija, prostora u kojima su pojedini umjetnici osmislili neku svoju ideju Uglavnom se radilo o instalacijama, plesu posjetitelja, projekcijama fotografija ali i o pravim predstavama poput one Josefa Nagya. Međutim, uvjeti u kojima su se brojne akcije morale gledati bili su prilično naporni, pa tako niti u nekoliko navrata nisam uspjela sve obići, mada mi se ideja svidjela. U predvorju Nove scene bili su video ekrani za još jedan važan i nerijetko zanemareni dio predstave, a to su zvuk i svjetlo (dobitnici Zlatne medalje su Dan Jones i Kathrine Sandys).
  
  Dvanaesto izdanje Praškog kvadrijenala svojom temeljnom koncepcijom ali također novim postavima i prostorima, svakako ima sigurnu budućnost – brojni, posebice mladi posjetitelji, ali i veterani pokazuju kako je ovakva izložba ne samo dobrodošla, nego i nužna. Naime, kazalište ne postoji ukoliko nemamo i publiku. Novi kontakti doprinose novim spoznajama, a sjedeći doma teško je širiti vlastite vidike i nuditi vlastite ideje. A 2015. vrlo je blizu!
  
  © Olga Vujović, KAZALIŠTE.hr, 14. srpnja 2011.

Piše: