Iz splitskog ugla

Vlatko Perković, Dramsko djelo – kazališna izvedba, Matica hrvatska – Ogranak Split, 2011.

• Jedan je rumunjski kazališni kritičar, dolazeći iz svoje zemlje poznate po izvrsnim kazalištima, na jednom skupu o kazališnoj kritici rekao kako je njegov posao najljepši posao na svijetu, ali samo dok predstava traje, a poslije… Tantalova muka ili nešto tomu slično. Jesu li bolji ili bar zanimljiviji kritičari oni kod kojih je to sasvim obrnuto? Oni redovito dolaze iz kazališta, svejedno radi li se o amaterskom ili profesionalnom, u kojemu su prethodno glumili ili režirali, znaju o kazalištu iznutra mnogo više nego svi drugi, i može im biti grozno dok predstava traje, jer ih prečesto ne prestaje mučiti misao kako bi oni sve to bolje pročitali, odglumili, izrežirali... I dok drugi nakon užitka gledanja i bar ponekad intenzivnoga sudjelovanja u predstavi iskreno plješću, oni gore od nestrpljenja da što prije uzmu pero u ruke i s užitkom nastave razgovor (ne)ugodni, odnosno kritički s predstavom i onima koji su je napravili, otvoren urbi et orbi, što polemičniji i izazovniji.
  
  Bili u pravu u svojim sudovima ili ne, što s odstojanja nije lako procijeniti, posebice ako su okretni u pisanju, kritičari tako potiču živost u kazalištu i oko njega, uvelike pridonose tome da neki grad u kojem se vješto pisane kritike čitaju i komentiraju, prihvaćaju ili odbijaju, odlaze provjeriti posjetom kazalištu ili samo motre iz prikrajka, postane istinski kazališni grad, kao što to Split odavno jest. Vlatka Perkovića mogli bismo uvrstiti u taj soj kritičara, da mu ne nedostaje važna dimenzija, a to je iskustvo dnevnoga lista (kakvo je primjerice imao Anatolij Kudrjavcev), jer živahnom dvoboju ili višeboju oko kazališta, kakav kritičari mogu pospješiti, dobro bi došao ritam gradskoga života u kojem se novosti neprestano upijaju i brišu. Ako umije biti dovoljno perolak za takav razgovor, u kojem mijenja ton pisanja različitih tekstova – od najozbiljnijega zasnovana na znanjima i posudbama, ne bez odveć vidljive namjere podučavanja, pa sve do opuštena čavrljanja puna ironičnih strelica na račun predstave i kazališta, Perković nikada ne može biti dovoljno površan da zbog veće zanimljivosti prihvati zabavljački način kritiziranja blizak prečesto propagiranom relativizmu, rezignaciji i cinizmu koji prevladava u suvremenom kazalištu i njegovoj kritici.
  
  Perkovićeva nova knjiga Dramsko djelo – kazališna izvedba sastavljena je od kazališnih kritika prethodno objavljenih u Hrvatskom slovu i Vijencu, dakle edicijama s vremenskim pa i drugim odmakom od događaja na sceni, te na internetskoj stranici Kulisa.eu, kod koje je odmak mnogo manji. Vlatko Perković najuniverzalniji je i najsvestraniji kazališni znalac ne samo u svojem gradu pod Marjanom, nego i mnogo šire. Još ima onih koji ga pamte s pozornice Hrvatskoga narodnoga kazališta u Splitu kao glumca, a još je više onih koji ga se sjećaju kao redatelja na toj pozornici (Antigona kraljica u Tebi). Poznat je zatim kao pisac niza, što izvedenih, što još neizvedenih, dramskih tekstova i autor jednoga romana iz kazališnoga života te ponajviše kao plodni doktor teatrologije, pisac teorijskih knjiga raznolike kazališne tematike, zaposlen kao izvanredni profesor Umjetničke akademije u Splitu, gdje predaje dramaturgiju.
  
  Poslije njegove nove knjige može se o autoru reći i da je samome sebi (jamačno u suradnji s urednikom izdanja Vladom Nuićem) izvanredno uspješan urednik koji umije iz fragmenata, kao što su to kazališne kritike rasute po novinama i časopisima, sastaviti zaokruženu, na svoj način dinamičnu cjelinu koja ima prolog u obliku predgovora autora o njegovu djelu, klimaks u razmatranju „Čemu uopće kritički pisati o kazalištu“ i naposljetku epilog u pisanju o predstavi koja od njega zaslužuje naslov Kazalište koje pročišćuje dušu. (Jordi Garcelan, Metoda, red. Želimir Mesarić)
  
  Kao što bogati maštom i drugim darovima mogu ne izlazeći iz vlastite sobe proputovati cijeli svijet, tako kritičar Vlatko Perković zna kroz desetak godina (2002 – 2009) gledanja i pisanja o kazališnim predstavama u Splitu u slijedu ukupnoga svog minuloga djelovanja na stanovit način sagledati suvremeno kazališno stvaralaštvo u svijetu. Dajući na pozornici prednost piscu i njegovoj riječi, jednako dobro poznaje i uvažava sve elemente kazališnoga čina. Piše s užitkom i zato je čitan s užitkom. Osim o splitskom kazališnom repertoaru kritički piše o predstavama iz cijele Hrvatske, o festivalskim repertoarima i njihovim usmjeravanjima. S obzirom na to da se radi o najbližoj prošlosti, ne gradi kazalištu društveni kontekst, nego ga, govoreći iz njega na sceni i u publici, čini trajno prisutnim. Ne traži usporedbe, ali neizravno i moćno razbija predrasude o većoj provincijalnosti jedne naše kazališne sredine od druge. Ako u svojem kritičkom diskursu ima i praznog hoda, odnosno ponavljanja već rečenoga, onda je to na mjestima gdje je riječ o osobinama i zabludama ambijentalnoga teatra, o temi u koja je iz razumljiva razloga najprivlačnija u Splitu i Dubrovniku, a o kojoj smo mogli čitati i u Perkovićevim knjigama ranijega datuma (kod istoga izdavača Kvalitativne promjene kazališnog znaka, primjerice).
  
  Svojedobno vrlo popularni, na način dostojan poštovanja estradni pjesnik Jevgenij Jevtušenko, koji je sedamdesetih, uoči glasnosti i prestrojavanja (cijeli svijet je to zvao perestrojka) u bivšem Sovjetskom Savezu bez dvojbe sa svim urednim dozvolama gostovao u prepunoj kino-dvorani Studentskoga centra, na pitanje o hrabrosti njegova prosvjedovanja odgovorio je: „Nadam se da će doći dan kada će se ljudi čuditi što je postojalo vrijeme kada se obično građansko poštenje nazivalo hrabrošću.“ Je li napokon došao? Iako se u svojim sudovima uvijek vodi estetskim razlozima, koje argumentirano razlaže, Vlatko Perković ne skanjuje se jasno izraziti i etičku stranu kazališnoga čina, možda jedini u suvremenoj hrvatskoj kazališnoj kritici, a posve izvan strančarstva i odveć obzira prema ovoj ili onoj vlasti, čak i bez polemičke strasti. Kada kritizira suvremeno hrvatsko kazalište zbog njegova prešutnoga opredjeljenja za načelo nemiješanja ni u što od životne važnosti, Vlatko Perković jedan je od rijetkih koji, makar i nevoljko ali neizostavno čitavim svojim kritičarskim radom daje do znanja da samome sebi ne dozvoljava takvu vrstu udobnosti odnosno konformizma o kojem znamo kako na sve, a najvidljivije na kazalište, djeluje umrtvljujuće.
  
  © Marija Grgičević, KAZALIŠTE.hr, 5. svibnja 2011.

Piše: