Vrhunski suvremeni kabare

Teatar &TD, Zagreb: Rona Žulj, Lijepa naša, red. Miran Kurspahić

• 
  
  U nepuna dva tjedna u Teatru &TD dvije premijere tekstova Rone Žulj. Nakon Hommage I, nadahnutog izvanrednim filmom Jean-Luca Godarda, kojim je vlastitom režijom nastojala (ne do kraja domišljeno) ostvariti jednako avangardno i kompleksno scensko djelo, s najnovijom Lijepom našom vraća se u suradnji s redateljem Miranom Kurspahićem na teren na kojem su zajedno već postigli zapažen uspjeh sa Žrtvama zemljopisa. I ovdje se koriste parodiranjem određenih postupaka ne samo kazališta, nego i medija i estrade te ironiziranjem i karikiranjem prepoznatljivih i često eksploatiranih situacija, vješto balansirajući na granici modernizma i zafrkancije.
  
  Lijepa naša izvodi se na pozornici velike dvorane Teatra &TD, ali to ne znači da su se Rona Žulj i Kurspahić vratili tradicionalnom poimanju scene, jer na pozornici nisu samo protagonistice. One su smještene u prostoru između dvije nasuprot postavljene manje montažne tribine s kojih gledatelji promatraju ne samo prostor igre, nego i jedni druge, što nadopunjuje slojevitost značenja predstave o estradnoj zvijezdi koja i imenom, ali i svojom dvadesetogodišnjom karijerom predstavlja satirični pogled na najnoviju povijest naše države. Tu scenografiju, kojoj nije naveden autor (pa je za pretpostaviti da ju je zamislio redatelj kojem je ovo i diplomska predstava na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti), upotpunjuje i platno na jednom od zidova na kojem se povremeno projiciraju videoulomci Vanje Vascarca.
  
  S njima započinje predstava o estradnoj zvijezdi Lijepoj našoj te se kao roditelji predstavljaju George Clooney i Sophia Loren na fotografijama koje se povremeno animiraju uklapajući se potpuno u karikaturalno-satirični ton predstave. Lijepa naša priča kako je zarana sa svojih pet sestara predstavljala izvanredno uspješan dječji zbor, ali je patila što je najviše priznanja išlo njezinoj Velikoj sestri te je odlučila započeti samostalnu karijeru.
  
  Ostvarenje te želje omogućit će joj njezin prvi menadžer Generalissimus u prepoznatljivom bijelom gornjem dijelu uniforme s crvenom lentom koji se postavlja očinski, ali je i pored velikih riječi o samostalnosti i domoljublju iskorištava, a i svećenik kojeg joj dovodi također gleda samo svoje interese. Nakon Generalissimusove smrti menadžerom joj postaje neodlučni Komesar kojeg ubrzo nasljeđuje samouvjereni i vješti Doktor kazališnih znanja koji će je dovesti na rub bankrota s kojim se nakon njegova odlaska neće moći nositi ni nasljednica mu Tajnica, koja će Lijepoj našoj tek ponuditi kavu da se opusti nakon nevolja koje su joj nanijeli svi koji su iskoristili njen talent i (sve trošniji) izgled dok je ona samo pjevala.
  
  Rona Žulj duhovito se poigrava najkarakterističnijim događajima u dvadeset godina neovisne Hrvatske, koristeći uz dijalog i efektne songove Nikše Marinovića i Fedora Boića da bi izgradila efektan kontrast između naivnosti raspjevane zemlje predstavljene estradnom zvijezdom Lijepom našom i ljudi koji su je vodili ne samo koristoljubivo, nego i nesposobno. To joj je pružilo priliku za oštre satirične ubode koji su ponijeli publiku zahvaljujući dobrim dijelom i iznimnoj glumačkoj energiji Csille Barath-Bastaić, Petre Dugandžić, Ivane Horvat i Marijane Mikulić, četiri vrlo kvalitetne, atraktivne, a zahvaljujući kostimima Ivice Skoka, i izazovne glumice.
  
  Posebno ipak treba istaknuti visoke domete režije Mirana Kurspahića koji je uspio puna dva sata držati punu pozornost gledatelja zahvaljujući brzom ritmu i uklapanju raznovrsnih scenskih, glazbenih i video efekata u čvrstu cjelinu predstave koja svojom originalnošću nedvojbeno ima dodirnih točaka s nekim suvremenim modernističkim tendencijama. Ipak, i neuobičajeno postavljen odnos prostora igre i gledališta, kao i način na koji protagonistice povremeno vrlo uspješno uvlače gledatelje neposredno u scenska događanja, asocira još više na suvremenu reinterpretaciju odnosa predstavljača i publike u tradicionalnom kabareu. Zato je Lijepa naša zapravo vrhunski suvremeni satirični kabare, a to je domet koji itekako treba cijeniti.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 2. svibnja 2011.

Piše: