Balkanac u Parizu

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Damir Karakaš, Sjajno mjesto za nesreću, red. Dalibor Matanić

• 
  
  Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka otvorilo je vrata Kamovfesta mladim hrvatskim autorima pa je drugo izdanje Festivala posvećenog riječkom piscu/lutalici Janku Poliću Kamovu završilo 28. travnja praizvedbom romana Sjajno mjesto za nesreću pisca/pariške lutalice Damira Karakaša. Karakašev roman nije autobiografski po zapletu, naglašava autor, ali je u tekst upisao stvarno iskustvo petogodišnjeg života na pariškim ulicama pa njegovi likovi i situacije imaju dokumentarnu dimenziju. Nina Mitrović u dramatizaciji je romana zadržala ključne točke, likove i situacije prilagodivši ih dinamici i ograničenjima scenskog zbivanja. No, likovi iz romana nisu lako oživljavali na sceni, a dobar dio razloga tomu leži u dramaturškom timu koji uz Ninu Mitrović čine i Marin Lukanović, Ana Vidučić Kovačić i Dalibor Matanić. Matanić je u svom uspjelom kazališnom redateljskom debiju iskoristio uspješnu formulu filmskog kadra. Svaki je prizor poseban kadar, prostor igre omeđen svjetlom i tek detaljima scenografije, a radnja teče lako. Prizori se pretapaju jedan u drugi, kretanjem ih povezuje glavni lik, a zanimljivo je što prethodni ostaje zaleđen u pokretu dok se sljedeći potpuno ne otvori, što stvara poseban dojam kontinuiteta.
  
  Uz takvu režiju predstava je iznimno vizualno dojmljiva jer se Deni Šesnić itekako potrudio oblikovanjem rasvjete i video projekcijama dopuniti i nadograditi ono što je zadao minimumom scenografskih elemenata. Naime, prvi put nije samo nadograđivao tuđi posao već i samostalno kreirao scenografiju odredivši je minimumom namještaja i rekvizite. Na pozornici je pet prostornih kadrova u kojima se događa radnja i pet je video panoa u dnu pozornice, a izmjena video materijala olakšava orijentaciju u različitim prostorima. U pojedinim situacijama upravo video materijal određuje ironijski okvir situacije. Primjerice, publika ulazi uz prepoznatljivu glazbu i projekcije turističkih vizura Pariza, a početak radnje označava promjena glazbenog ritma i snimke nedavnih nasilja na pariškim ulicama. Ili na kraju, kada fotografije lica iz Piščeve prošlosti zamijene fotografije francuskog vladarskog para Carle Bruni i Nicolasa Sarkozyja u čije ime sutkinja protjeruje Pisca iz Francuske.
  
  Komad je podnaslovljen kao „tragikomična epizoda jednog gubitnika“, a uloga tog gubitnika povjerena je gostu iz ZKM-a Franu Maškoviću. Poznati hrvatski Pisac u Pariz je otišao sa snovima o svjetskoj slavi, ali doživljava poraz za porazom: prekinuo je s djevojkom, izdavači ga odbijaju, ako i uspije stići do njih, preživljava crtajući portrete turistima, stanuje u stanu bez sanitarnog čvora, sustanari su mu probisvjeti raznih vrsta, jedine žene koje se zanimaju za njega su lude, udane ili ga živciraju… Mašković je solidno utjelovio intelektualca izgubljena u frustracijama dosljedno slijedeći emociju što je upisana u scenski lik. Zadatak mu nije bio lak, s obzirom na to da naizmjenično tumači lik i promatrača/pripovjedača.
  
  Uz Maškovića na sceni je još sedamnaest članova ansambla Hrvatske drame riječkog HNK-a, pri čemu neki tumače više likova, a u pojedinim prizorima pridružuju im se i članovi baletnog ansambla kao Parižani. Ipak, ni u jednom trenutku gužva nije prevelika, sve djeluje vrlo organizirano zaigrano, a cijeli je ansambl dobro raspoložen što je, na veliko zadovoljstvo gledatelja, rezultiralo nizom sjajnih filmskih epizoda. Dame imaju prednost, a sjajne su bile one zadužene za tragično: Andreja Blagojević, Olivera Baljak, Jelena Lopatić, Anastazija Balaž Lečić… I gospoda zadužena za komično: Davor Jureško, Denis Brižić, Damir Orlić, Žarko Radić…
  
  Realističnost prizora odredili su upravo takvi kostimi što ih je kreirala Ana Savić Gecan, a Jura Ferina i Pavao Miholjević zaslužni su za zvučnu kulisu i komentare.
  
  Literarno Sjajno mjesto za nesreću ponudilo je poštenu realnu sliku bijelog svijeta u kojem je, bar tako volimo misliti, sve ljepše i bolje. Scensko je otupilo društvenu oštricu, ali je zato Pisac dobio čitav niz emotivnih introspektivnih etida. Replika: „Ti pljuješ, ja plaćam porez“ tek je naznaka socijalnog raslojavanja, neredi zbog kojih je Pariz gorio tek su spomenuti, ali pažljivi slušatelj ulovio je stereotipno razmišljanje balkanskog imigranta o tome da Francuska nije domovina muslimanima. Upravo zbog zanemarene socijalne dimenzije odlazak Pisca u zatvor nema na sceni kafkijansku snagu kao u romanu, a njegova tragedija nije uvjetovana kombinacijom društvenih uvjeta i loših odluka, nego gotovo isključivo nizom slučajnosti. Pomalo je neuvjerljiva situacija u kojoj žandarm suosjeća s nesretnim hrvatskim piscem kojem je, gle slučajnosti, istekla viza.
  
  „Pariz je sjajno mjesto za nesreću, mjesto koje s lakoćom proguta čovjeka i uništi njegov identitet“, piše Karakaš i potvrđuje autorska ekipa predstave, dodajući  utjehu povratka, najprije kroz Anin osvješćujući odlazak u Rijeku, a zatim i deportaciju Pisca iz svijeta u koji nikada nije uspio do kraja ući.  Predstava kojom je Hrvatska drama riječkog HNK-a zaključila drugi Kamovfest nije spektakularan mamac za publiku, nego intelektualno i emotivno pošteno odrađen projekt čiji je realizam blizak Kamovljevu duhu, iako bi spomenuti sigurno sve začinio još pokojom crnom psovkom.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 30. travnja 2011.

Piše: