Čudo na Korzu

Gradsko kazalište lutaka Rijeka: Vedrana Balen Spinčić, Izgubljena priča: Ivica i Marica, red. Serđo Dlačić

• 
  
  Riječka publika nije uživala u tzv. uličnom kazalištu još od Kongresa i festivala UNIMA-e 2002. godine. Odnosno, pokušaja je bilo da se ulična kazališna priča zadrži na Korzu, ali je Revija lutkarskih kazališta prilagođavajući se ne/prilikama (čitaj: besparici) promijenila smjer, a pokušaji Gradskog kazališta lutaka Rijeka da postojeće predstave iz dvorane izmjeste na otvoreno bili su tek sporadični. Jedino riječko profesionalno kazalište za djecu i mlade, premijerom izvedenom u subotu 16. travnja točno u podne na sunčanoj strani Korza, podsjetilo je kako živo ulično kazalište može zapravo izgledati. Ne toliko zbog Korza koliko zbog stalnih upita iz raznih mjesta diljem Hrvatske koji bi ih rado ugostili, ali nemaju pozornicu za tehnički zahtjevne predstave, riječki su lutkari vlastitim snagama napravili malu mobilnu predstavu kojoj je dovoljan tek kutak.
  
  Prema motivima priče što su je prije gotovo dvjesto godina zapisala braća Grimm, Vedrana Balen Spinčić napisala je tekst Izgubljena priča: Ivica i Marica. Svi su osnovni elementi klasika dječjih knjiga i slikovnica zadržani: drvosječa i zla maćeha, mudri i snalažljivi Ivica i njegova vrijedna sestra Marica, kamenčići i krušne mrvice, duboka i tamna šuma, kućica od čokolade i kolača, vještica, pileća koščica, peć u kojoj vatru treba raspiriti i sretan povratak kući. Osim suvremenog jezika, Vedrana Balen Spinčić dodala je okvir u kojem dvoje riječkih lutkara u potrazi za pričom – je li pobjegla? tko ju je izgubio? – nalaze staru škrinju i u njoj dvije lutke (Ivica i Marica nisu bili na repertoaru riječkih lutkara od pedesetih) koje im ponude priču. U sličnom tonu će i završiti, povratkom u škrinju, u raspravi hoće li odebljali Ivica sada glumiti u Tri praščića. Glumci-lutkari animatori su i pripovjedači, dijalog lutkara i lutaka nastavlja se kroz cijelu predstavu, a i publiku pozivaju na komunikaciju izravnim pitanjima. Što se teksta tiče, tu su i upadice koje čine predstavu zanimljivu i onim roditeljima koji predstave za djecu obično odrijemaju. Primjerice, kada pripovjedač citira Morfologiju bajke Vladimira Proppa na temu zlikovaca kao pokretača radnje, ili komentar da se dečki teže udebljaju, ili neuspjele vještičine čarolije..
  
  Dobar posao odradila je kućna majstorica lutaka riječkog kazališta Luči Vidanović kreirajući scenografiju i lutke. Mini-kazalište opremljeno je po uzoru na tradicionalno lutkarsko kazalište tipa Punch and Judy, nama starijima uglavnom poznato iz raznih filmova, uz dodatak spomenute škrinje. U početku odjeveno u crveno-crne pruge jednostavnim okretanjem škrinje i promjenama aplikacija na fronti, odnosno pomicanjem zastora u dubini pozornice, scenografija se mijenja u ono što je potrebno. Lutke Ivice, Marice i njihova oca su ginjole, a maćeha i vještica maske, što je otvorilo čitav niz odličnih rješenja u animaciji, s obzirom na to da sve pokreću samo dva lutkara. I dok jedan nosi oboje djece, drugi već s maskom posuđuje samo glas ili mijenja scenografiju. Dojmljiv je detalj način na koji maćeha nosi drvosječu i manipulira njime gurajući ga i doslovno, a ne samo na razini teksta.
  
  Život svemu udahnuli su glumci-lutkari Karin Fröhlich (Marica, maćeha i vještica) i David Petrović (Ivica i drvosječa). U suradnji s redateljem Serđom Dlačićem uspješno su riješili ono što je u najavama predstave nazvano „režijskom matematikom“: komunikaciju lutkara s lutkama i publikom te brze izmjene prizora, bez scenske rasvjete kojom bi se dopunile praznine. Ako su na premijeri negdje i griješili, to znaju samo oni jer publika to nije stigla primijetiti. Ne samo da nije bilo prazna hoda, nego je četrdeset minuta proteklo u urnebesnom rock ritmu što ga je zadao autor glazbe Srđan Badurina. Unatoč doista brojnim promjenama, Fröhlich i Petrović doimali su se poput zaigrane djece, a o njihovoj vještini, spretnosti, uigranosti i koncentraciji govori i činjenica da ih nije omelo ni podnevno sunce, ni vjetar koji je povremeno pomicao zastor i mijenjao scenu.
  
  Premijera predstave Izgubljena priča: Ivica i Marica Gradskog kazališta lutaka Rijeka izazvala je zanimanje publike kakvo, čini mi se, nitko nije očekivao. Umjesto slučajnih prolaznika i ponekog namjernika, pred malim se kazalištem okupilo mnoštvo od gotovo dvjestotinjak malih i velikih ljudi. Pljeskom i povicima pokazali su da im se svidjelo kazališno čudo kojim su riječki lutkari oživjeli klasičnu priču o pobjedi dobra nad zlom. Stoga se nadam da nećemo ostati prikraćeni za reprize na Korzu, bez obzira na sva gostovanja na koja s proljeća kreću riječki lutkari.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 23. travnja 2011.

Piše: