Mnogostrukost izgubljenih identiteta

Teatar &TD, Zagreb: Rona Žulj, Hommage I, red. Rona Žulj

• Nadahnuta filmom Živjeti svoj život Jean-Luca Godarda, remek-djelom iz 1962. godine, predstava mlade autorice i redateljice Rone Žulj istodobno je i odavanje počasti filmu i njegovu autoru (kao što zorno pokazuje naslov Hommage I) te pokušaj da se iz nekih svojstava Godardova filma izvuku polazišta za jednako inovativan suvremeni kazališni postupak. Sličnosti tih dvaju djela koja dijeli gotovo pola stoljeća najuočljivija su u mozaičnosti fabule i njezina ne posebno bitnog mjesta u cjelini ostvarenja za koje je daleko manje važna radnja od onoga što predstavlja duhovni odnos protagonistice prema svijetu koji je okružuje. Doduše, priča o neobičnoj prostitutki Nani iz filma predstavlja tek jednu od dvije paralelne radnje predstave, dok druga govori o siromašnoj djevojci Anni koja u jednoj (crnoj) haljini i s jednim (bijelim) cipelama dolazi u Pariz želeći kao i Nana postati glumicom.
  
  Ipak i ta dvojnost ima poticaj u Godardovu filmu u kojem je protagonistica (koju je tumačila njegova tadašnja supruga Anna Karina) stavljena u odnos prema drugim ženskim likovima, a ponajviše prema naslovnoj ulozi Renée Falconetti iz Stradanja Ivane Orleanske (La passion de Jean d'Arc), crno-bijelog, nijemog remek-djela Carla Theodora Dreyera iz 1928. Iako je Godard precizno naznačio socijalni kontekst zbog kojeg Nana postaje prostitutkom, njega daleko više zanima sudbina žene u suvremenom svijetu, nemogućnost međuljudske komunikacije i problem nalaženja smisla života za koji gradi samosvojni filmski izraz originalnom reinterpretacijom ne samo Dreyerovih postupaka, nego i onoga što je njemu najvrednije u filmskoj tradiciji, posebice u nijemom i crno-bijelom filmu. Zato je Živjeti svoj život sniman u crno-bijeloj tehnici i podijeljen titlovima koji asociraju na nijemi film u dvanaest gotovo autonomnih prizora koji smisao cjeline zadobivaju tek na kraju. A za taj dojam bilo je iznimno bitno postavljanje protagonistice koja prema svom životu zauzima distancu da bi osmislila mnogo šira značenja baš tim poredbama s filmskom tradicijom i njenim junakinjama.
  
  I Rona Žulj pokušava pronaći vlastiti modernistički put na sličan način, na što može upozoriti i projekcija jedne od ključnih scena Dreyerovih Stradanja Ivane Orleanske koja se ovdje našla ne samo kao demonstracija najviših dometa jedne glumice, nego vjerojatno i zbog toga što se u tom prizoru uz Falconetti pojavljuje i Antonin Artaud, začetnik i teoretičar kazališta okrutnosti koje ima bitnog utjecaja na značajan segment suvremenog teatra. Ipak, Rona Žulj, inače se referira više na Godarda i filmsku nego kazališnu tradiciju pa je i najvažniji element (nepotpisane) scenografije ekran na kojem će se pojavljivati godarovski eksterijeri Pariza šezdesetih da bi stvarali atmosferu i odredili vrijeme radnje, ali i sjena protagonistice koja će se u tim trenucima pretvarati u objekt koji ilustrira ono o čemu govori narator (uvjerljivi Sven Jakir koji uspješno igra na granici ironije i sućuti, a povremeno se distancira od svega što se na sceni zbiva).
  
  Taj ekran dominira jednim kutem pozornice. Njemu nasuprot (većim dijelom u mraku) kabina je koja sliči na dvostruku telefonsku i u kojoj jedno žensko i jedno muško tijelo postaju primjetnima kao ilustracija tjelesnosti o kojoj se u tom trenutku govori pa se tada jedan ili oba dijela te kabine osvijetle. U središtu scene, ali povučena u dubinu, fotelja je na kojoj najčešće sjedi Petra Dugandžić koja tumači i Nanu i Annu, a uz nju je i mali stolić na kojem se gomilaju čaše bijelog vina koje protagonistica obožava.
  
  Za razliku od Godarda, koji polazi od jasno određene stvarnosti i kreće u potragu za skrivenim smislom života i iz toga crpi svoj originalni filmski postupak, Rona Žulj u Hommage I, nadahnutim njegovim Živjeti svoj život, polazi, čini se, ponajprije u potragu za vlastitim originalnim kazališnim, a djelomice i multimedijalnim izričajem, dok joj je smisao onoga što će time izraziti ipak u drugom planu. Treba priznati da autorica i tekstualno i redateljski pronalazi niz zanimljivih inovativnih stilskih rješenja, ali izgleda da joj se nedvojbena nadarenost iscrpljuje u vještom umnažanju postupaka i situacija proizašlih iz asocijacija koje potiče ishodišna situacija mlade djevojke koja želi postati glumicom. I dok Nana ne uspijeva u tome pa postaje prostitutkom i poput Ivane Orleanske stradava mučeničkom smrću, Anna zahvaljujući reklami u kojoj u kadi reklamira pjenu za kupanje postaje glumicom.
  
  Rona Žulj ne ustrajava na tome da se zapravo radi o Anni Karini i načinu kako ju je otkrio Godard i stvorio od nje cijenjenu glumicu koja je igrala i Nanu (što će malo kome od gledatelja predstave biti poznato). Ronu Žulj, izgleda, sudbine njezine dvije protagonistice zanimaju tek toliko koliko joj pomažu u stvaranju originalne kazališne predstave pa će na sličan način koristiti i svoju interpretkinju Petru Dugandžić. Tako Anna priča o Nani s naglašenim odmakom, ali ni Anna ne postaje u potpunosti dramski lik. I ona sama o sebi govori najčešće u trećem licu, tako da je moguće kako se radi – poput svojevrsnog brehtijanskog V-efekta – o komentaru Petre Dugandžić, i to možda manje kao osobe, a više kao glumice koja ove sezone briljira u ulozi prostitutke Stele u Amaterima Borivoja Radakovića u režiji Petra Večeka.
  
  Ipak, takvo umnažanje identiteta protagonistice nije pokazalo neko dublje promišljanje autorice o položaju žene u svijetu i(li) glumice u kazalištu pa ostavlja u stanovitoj nedoumici i gledatelja, a nije bilo previše poticajno ni za potpunu realizaciju glumačkog umijeća Petre Dugandžić te Hommage I ipak ostaje tek zanimljiv pokušaj, ali ne i puno ostvarenje posebnog modernističkog puta Rone Žulj.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 23. travnja 2011.

Piše: