Besprijekoran vodvilj

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Ženidba, red. Mateja Koležnik

• Malo kad Nikolaj Vasiljevič Gogolj prođe Frankopanskom. I ne zadrži se dugo. Otkako je osnovano današnje Dramsko kazalište Gavella dogodilo se to pet puta. Oduvijek Gogolj tu ostavlja za sobom okus neke prekomjernosti. Ako je hiperbola jedna od odlika njegova stila, u nas će to biti hiperbola hiperbole. Dok dramska književnost još nije bila proskribirana i malo pomalo izopćena kao potrošeni literarni teatar iz kojega će redatelj s glumcima pojedino djelo vratiti u život slobodno ga prerađujući, čak i dopisujući kako mu drago za potrebe svoje predstave, kroz Gogoljeva dramska djela tragalo se za autorom i njegovim vremenom iz kojega će izvorna umjetnikova riječ progovoriti svom svojom snagom sadašnjem i budućem vremenu. Težilo se za širokim prostranstvima (možeš tri godine juriti i ni do kakve nove države ne ćeš stići – kaže Gogolj), za krajolikom sumračnim od mrtvih duša kmetova koje kupuje Čičikov od zapuštenih boljara na upropaštenim imanjima u vrijeme, kada nitko nije u stanju podnijeti strašnu čamu tog kobnog prelaznog doba i skoro svakoga obuzima mrak i noć, kao pozadinom zbivanja iz kojega snagom umjetničkog stvaralaštva ipak izbija gorak ali vitalan gogoljevski smijeh kroz suze.
  
  Teško je danas znati za čim je težio Božidar Violić u jednoj od svojih prvih režija u današnjem Gradskom dramskom kazalištu Gavella postavljanjem Gogoljeve komedije Ženidba (praizvedene u Petrogradu 1842, a u Zagrebu 1897), no njegova bi predstava mogla ući u anale kao jedna od najsporijih predstava (konkurirala joj je Komedija od Raskota istog redatelja) u novijoj povijesti hrvatskoga glumišta. Vjerojatno nije istraživao granice izdržljivosti Gavellinih učenika, glumaca, jer one su bile neiscrpne poput onih u kreacijama Drage Krče i Svena Laste u toj predstavi, koje se još uvijek moćno opiru zaboravu. Po uzoru na starijega glumačkoga kolegu iz HNK-a, velikana Jozu Petričića, Sven Lasta dolazio je u kazalište mnogo prije početka predstave da bi se odjenuo i zamaskirao u provodadžinicu Fjoklu, a u toj se iznenađujućoj transformciji nije dao prepoznati ni pokretom ni glasom.
  
  Ako je redatelj takvom predstavom htio iskušati strpljenje publike, koja je bila oduševljena novim kazalištem, publika je ostala tradicionalno pristojna. Ženidba nije bila među predstavama koje se idu ponovno gledati, što je tada bilo uobičajeno među mlađim posjetiteljima tog kazališta, već je uglavnom prošla kao kuriozitet. Od kritičara reklo bi se da je možda jedino tadašnja mlada nada hrvatske kazališne kritike, rano preminuli Duško Car, i u toj predstavi prepoznao redateljski talent Božidara Violića, umjetnika koji će svoja najbolja ostvarenja dati upravo na toj pozornici.
  
  Za tamnom paletom najcrnje groteske posegnuo je Krešimir Dolenčić s malo pojmljiva razloga u nedavnoj predstavi Gogoljeva Revizora na istoj pozornici. Sve uloge dodijelio je glumicama, a bespolne likove izgledom pretvorio doslovno u nakaze. Za mnoge gledatelje motive svoga zahvata ostavio je nedokučivima, odnosno proizvoljnima, ne dajući dovoljno poticaja za napor njihova dešifriranja. I sputane u takvom kavezu od svega oslobođene redateljske mašte glumice su uspjele dati poneki živi trenutak vrhunske komike. U svojoj glumačkoj preobrazbi najdalje je otišla Bojana Gregorić Vejzović, koju zaista u izduženoj monstruoznom kukcu sličnoj pojavi upravitelja pošte teško da je itko mogao brzo prepoznati. Pojavile su se, doduše, i teorijske rasprave koje su najstudioznije raščlanjivale viđeni redateljski postupak, no vjerojatno u premaloj nakladi da bi pozitivno djelovale na produženje scenskoga života predstave.
  
  Ohrabrena nagradom koju je na Gavellinim večerima dobila za u Drami Hrvatskoga narodnoga kazališta Split režiranu predstavu Ujak Vanja Antona Pavloviča Čehova (jedni misle zasluženo, drugi su bili skloniji vidjeti razlog tako visokog plasmana u slaboj konkurenciji) gošća iz Slovenije, redateljica Mateja Koležnik, novu predstavu Kazališta Gavella, Gogoljevu komediju Ženidba, opet odijeva u ne baš suvremene, ali današnjici bliže kostime nalik odjeći prve polovine prošloga stoljeća (uspješno ih oblikuje Ana Savić Gecan). Ne traži mjesto radnje u nekom gradiću bliže zagrebačke okolice, kao što je to učinila s Ujakom Vanjom unaprijedivši ga ili degradirajući u vlasnika ili možda samo zakupnika pomalo staromodnoga turističkoga pansiona na obali Jadrana, gdje iza ne odveć uočljive lažne otmjenosti uvelike vlada vulgarnost, nespojiva sa stilom autora, nego ga ostavlja u njegovoj izvornoj nigdini.
  
  Mjesto toga sasvim nevjerojatna događaja može biti bilo gdje i bilo kada, a za kazališni čin najbolje bi bilo da se osjeti kao danas i ovdje. Vrijeme i životnu boju dat će mu tužno smiješni likovi petrogradskih činovnika koje komediograf izvodi na scenu smijući im se i suosjećajući s njima istodobno. Zajednička crta svih prosaca u komediji iluzija je o karijeri kao vrhunskoj vrijednosti koja dovodi te aktere, činovnika, vojnika, trgovca, pa i umišljena provincijskoga svadbenog mešetara, do granice na kojoj više ne razaznaju razliku između stvarnosti i fantastike, svoga realnoga položaja i izmaštane veličine vlastite obmane u kojoj žive. Kao što je možda red u današnjem virtualnom osjećaju svijeta, pred publikom koja nema vremena, ne želi pauzu u kojoj bi se poznanici rado susretali, zahvalna je za zabavu na visokoj profesionalnoj razini u predstavi koja neće potrajati dulje od prosječnoga filma.
  
  Nastala je izvrsno organizirana, poput crtanoga filma izoštrena, dinamično koreografirana (savjetnik za scenski pokret je Matija Ferlin) predstava u besprijekorno aseptičnom scenografskom prostoru Ive Knezovića, uz uživo izvedene, inventivno uklopljene ironično sentimentalne napjeve Svadbasa. Svojim majstorski uvježbanim, pojedinačnim i skupnim pokretom glumci iskazuju neizmjernu moć igre. Karakterizacija pokretom u razgibanoj karikaturi najbolje polazi za rukom Nenadu Cvetku (Anučkin), kratke i efikasne putove do cilja – uveseljavajuća vodvilja igranoga bez zastoja – nalaze svi sudionici predstave. Ženskim je likovima kao snažnijima dopušteno više stabilnosti.
  
  Kolikogod te junakinje smjele biti ograničene, uvijek se pokazuju nadmoćne lakovjernim i taštinama zaslijepljenim muškarcima. Jelena Miholjević kao Fjokla izvrsno se snalazi i u zadanom tipu komike i nenametljivo pokreće igru. Dijana Vidušin kao ne baš oštroumna, u svojoj preplašenosti i skučenosti ogrubjela Agafja čini izvrstan par sa svojom bezazlenom, zaštitničkom tetom Arinom Dubravke Miletić. Sve uloge prosaca, od mimikom najbogatijega Franje Dijaka kao Potkoljesina zajedno s njegovim natjecateljski raspoloženim prijateljem, preko vlastitim vještinama zanesena Kočkareva Ozrena Grabarića do onih koje igraju Sven Šestak i Đorđe Kukuljica ostvarene su na način brzopoteznih efikasnih karakterizacija takoreći u letu.
  
  Da ne bi vodvilj o strahu pred odlukom i kako ga ne pobijediti (izabrani sretnik među proscima spašava se skokom kroz prozor) djelovao samo uveseljavajuće, predstavi priskače u pomoć veteran ovoga kazališta Boris Buzančić kao pomorac Ževakin, koji ne može više skakati nego neodoljivim šarmom svoje tragikomike Gogoljevu djelu dodaje neophodnu notu melankolije. Nažalost, u kazališnoj knjižici nećete naći ni riječi o tome tko je glumac povratnik iz vremena kada je u Frankopanskoj bilo najbolje dramsko kazalište, recimo u regiji, pa se ne treba odveć čuditi što je na pretpremijeri pred punom gledalištem Buzančić ostao bez pljeska na otvorenoj sceni. Postajemo prvaci u njegovanju zaborava.
  
  U svakom slučaju, klasici su najveći kamen kušnje za svako kazalište, onaj koji uvijek pokazuje pravo stanje i mogućnosti. Za hrvatsko bi kazalište mogao biti dobar znak već to što se klasicima poslije preduge stanke napokon sve šire otvaraju vrata.
  
  © Marija Grgičević, KAZALIŠTE.hr, 19. travnja 2011.

Piše: