Ljepotica za(s)kočena vremenom

Zagrebačko kazalište lutaka: Braća Grimm, Snjeguljica, red. Zoran Mužić

• 
  
  Bajka Snjeguljica i sedam patuljaka ispričana je, prepričana, odglumljena, ekranizirana i teatrizirana nebrojeno puta i svako novo izvlačenje iz riznica bezvremenosti trebalo bi biti dobro motivirano i opravdano, pod čime ne mislimo tek prepričavanje priče novim generacijama djece. ZKL je već na tom prvom, motivskom koraku – pao u svojoj novoj predstavi vjerno prateći original braće Grimm koji je svima, osim najmanjima, predobro poznat. 
  
  Dramaturginja predstave Petra Mrduljaš sadržajno je vjerno pratila original začinivši ga, no nažalost ne i obogativši, brojnim bajkama kojih se predstava dotiče tek površinski. Tako sedam patuljaka posjeduje sedam kozlića, tri praščića i jedno ružno pače, na koje vreba ljuti vuk, dok Snjeguljica od vještice dobiva na dar češalj kojim se češljala slavna Zlatokosa. Svi ti likovi ubačeni su u strukturu po načelu vica, odnosno šale na prvu, koja i kad se proširi, ostaje na sadržajnom sloju, čvrsto odvojena od same Snjeguljice. U skladu s poetikom površnosti, patuljci su, pomalo nejasno, ogoljeni od imena i osobina tek na brojeve, što grupni lik osiromašuje za emocionalnu slojevitost, dok patuljcima kao osobama oduzima važan dio šarma. 
  
  Dodatna intervencija u bajku usputno je dodavanje aktualnih elemenata koji se ne uspijevaju nametnuti strukturi te postaju rubne, više-manje duhovite, minijature. Tako kralj zlu kraljicu uvozi iz daljina zbog minusa na računu kraljevstva, smaknuće Snjeguljice kraljica opravdava krucijalnim za boljitak cijele zemlje (što je u nas već neko vrijeme alibi za štošta), dok vještica junakinji nudi prašak s kojim sve mrlje nestaju. Žrtvom dramatizacije pao je i romantičan završni poljubac princa na bijelom konju, koji zamjenjuje znatno manje romantično koplje koje završava u vještici. Time je finalno poentiranje u ljubavi koja ruši sve ograde svedeno na doslovnost oružja kao rušitelja nepravde, što se čini nepotrebnim uletom racionalnosti u bajkovitost. 
  
  Skicirane dramaturške intervencije ne uspijevaju dati novo čitanje Snjeguljice, a dodatno ih utišava redateljski koncept Zorana Mužića koji je predstavu oblikovao na najklasičniji mogući način – postavivši je iza paravana uz pomoć štapnih lutki (Gordana Krebelj) čija lica kao da su se smrznula u nekim davnim danima. Sadržajnu površnost tako je pojačala scenska horizontalna linearnost, koju ne uspijeva produbiti niti postavljanje kuće patuljaka u dubinu scene (scenografiju također potpisuje Gordana Krebelj). Jaz u odnosu na suvremenost pojačava glazba Marija Mirkovića, melankonična i sjetna, no bez ritmičke naglašenosti te stihovane jednostavnosti i prijemčljivosti, a na njenu su tragu i završni uzvici patuljaka: Hura! Hura!, koji prizivaju neke davne dane i družbe malenih književnih junaka.
  
  Izvođači su bili uglavnom animacijski precizni, iako su lutke znale plutati rubom paravana s laganim utapanjem, pod čime ne mislimo na duhovito osmišljena brza povlačenja i izvlačenja lutaka sa scene propadanjem u paravan. Na tragu je te preciznosti i auditivni sloj, posebice Maje Petrin koja nije uspjela prenijeti emocionalne obrate u pomalo distanciranoj i hladnoj Snjeguljici. Ta emocionalna distanciranost posebno je potencirana kod patuljaka u izvedbi Pere Juričića, Anđelka Petrica, Đure Roića, Žarka Savića i Branka Smiljanića, koji su simpatično uronjeni u cinizam i ironiju. Najuspjeliji lik, onaj Kraljice, oblikovala je Matija Prskalo, koja je bila vrlo zabavna u zloći prekrivenoj velom starosti i nemoći, dok su Mladen Čutura i Boris Mirković kao Kraljević i Zrcalo bili tek korektni, no puno više nisu ni mogli napraviti s tek epizodnim likovima. 
  
  Predstava Snjeguljica tek je vjerno ispričana svima znana priča u kojoj dramaturški potezi bogaćenja bajke kolegicama po književnoj vrsti i elementima suvremenosti te lagani odmak u cinizam i ironiju nisu bili dovoljno odlučni da bi naglašenije utjecali na strukturu. Pomake prema današnjem gledatelju zakočila je i klasična režija bez pokušaja inventivnosti, koja kao da je djelovala i na ostale scensko-izvedbene elemente. 
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 14. travnja 2011.

Piše: