Ozbiljna igra odrastanja

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Jasen Boko, Kako je Tonkica kupovala kruh, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Poučna dramska igra Jasena Boke vješto, zorno, ali i poetično i nježno prepoznaje i otvara ono važno razdoblje dječjeg odrastanja, sazrijevanja i suočavanja s novim, drugačijim, iznenadnim pa i nametnutim izazovima, presudnim prvim samostalnim odlukama, samospoznajnim iskustvima, isprovociranim povodima stjecanja samopouzdanja i odlučnosti na prve iskorake iz ustaljenih dnevnih zaigranosti i, u ovom slučaju, kao odgovor nerazumijevanju starijih, roditeljskoj nebrizi i drugim njihovim zaokupljenostima i bračnim razračunjavanjima kada je sve drugo važnije u iscrpljujućoj kućnoj međuigri obiteljskih nepotrebnih konzumerskih frivolnosti mimo, izvan i osim djeteta samog. Kada se zanemaruje odgoj, uskraćuju razgovori, reduciraju osjećaji a toplina roditeljskog utočišta svodi na nužne dnevne rasprede. A sve drugo što zahtijeva posvećenost, razumijevanje i sudjelovanje, ostavlja se prepušteno dječjem osobnom suočavanju, po svemu zahtjevnom i, najčešće, bolnom sazrijevanju i snalaženju.
  
  Bokova priča prepoznaje i tom dječjem uzrastu imanentnu radoznalost, želju za novim spoznajama, susretima i nepromišljenostima jednako intrigantnog inicijalnog povoda avanturi. Tonkica, glavni lik ove dramske igre, da bi na svoj način pomogla roditeljima svakodnevno zabavljenim svađama i cjelodnevnim zaokupljenostima osobnim taštinama, odluči sama poći kupiti kruh. U tom običnom i nevelikom prvom ali istovremeno i metaforičnom putovanju susreće svijet ulice, sumnjive tipove, nastrane egzibicioniste ali i svog novog prijatelja Luku, sasvim drugačijeg obiteljskog i socijalnog pedigrea.
  
  Redatelj Dražen Ferenčina slaže kratke, jednostavne prizore u slijed slika koje, zahvaljujući podatnoj i jednostavnoj scenografiji Marina Gozzea (slikarski radovi Mišo Baričević) s velikim ekranom, slajdovima i dosjetljivim pokretnim elementima starih slikovnica te punktirajućoj poveznoj glazbi Paole Dražić Zekić, dosljedno bez posebnih izvanjskih atrakcija i teatraliziranja ostvaruje predstavu poučnih doslovnosti ustrajavajući na jednostavnosti, zornosti, nedvosmislenostima i didaktici, krojeći i nudeći priču o Tonkici i njenoj avanturi kupnje kruha ciljanom dječjem gledateljskom uzrastu te uspijevajući do kraja podcrtati njezinu preporučujuću poučnost, istovremeno joj uskraćujući i eventualno moguće začudnosti i bajkovitosti komentara koje, i ne samo metaforički, možda nudi put prema kruhu djevojčice koju ne čuju najbliži i roditelji.
  
  Helena Kovačić kao Tonkica, zaigrana, predana izazovu i liku promišljene infantilnosti i povremenih glumačkih predosljednosti uspijeva ostvariti simpatičan i prepoznatljiv lik potpuno u funkciji predstave i njenog koncepta baš kao i njezin partner, vršnjak Luka, kojeg s mnogo energije i predanosti igra Hrvoje Sebastijan. Edi Jertec (Tata, Policajac, Čovjek) i posebno Glorija Šoletić (Mama, Narkomanka, Prodavačica) svojim su glumačkim minijaturama, živopisno tumačeći po nekoliko likova, obogatili predstavu i osvježili je, na radost publike, svakim svojim pojavljivanjem. Predstava Kako je Tonkica kupovala kruh, iako namijenjena djeci uzrasta do desetak godina, temama kojima se bavi, problemima koje prepoznaje, zapitanostima svakodnevice koje detektira, površnosti odgoja i tajni odrastanja koje otvara, pitanjima koja postavlja i odgovorima koje nudi, jednako tako, uz djecu, u gledalištu priziva i očekuje njihove roditelje.
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 10. travnja 2011.

Piše: