Svijet budućnosti je pozornica

Teatar &TD, Zagreb: Irena Čurik, Sutra, sutra, red. Irena Čurik

• 
  
  Hoće li u bližoj ili daljoj budućnosti kazalište nestati pod udarom furioznog razvoja interneta i tehnologije? Dok teatrolozi lome koplja oko tog pitanja, a mi se čvrsto nadamo da će kazalište preživjeti sve tehnološke i ine udare, autorica teksta i redateljica predstave Sutra, sutra, Irena Čurik uvjerena je da će ne samo preživjeti, nego se i dodatno uplesti u sve aspekte života daleke nam budućnosti.
  
  Svoj stav autorica je oblikovala i potvrdila scenskim izletom u sutrašnjicu koju od današnjice i jučerašnjice razlikuje tek činjenica da se odvijaju u virtualnom svijetu, odnosno prostoru interneta. Upravo taj novi životni medij, koji nastaje zahvaljujući onim istim tehnologijama koje možda ugrožavaju opstanak kazališta, prostor je novog procvata scenskih, odnosno izvedbenih umjetnosti, vjeruje autorica. Tako ljudi unutar mreže i Facebooka ne postoje kao individue, nego isključivo kao profili i avatari, što im omogućuje opetovana navlačenja stalno novih virtualnih maski, odnosno igranje, samim time i življenje, izmišljenih stvarnosti.
  
  Nadalje, današnji vapaj „trebam lovu” u virtualnim sutrašnjicama prelazi u „trebam lol”, što otvara novu dimenziju izvedbenosti – ganjanje likeova i lolova na sve moguće načine – smišljanjem zanimljivih statusa, stvaranjem atraktivnih priča i dramskih napetosti oko izmišljenih profila, sve u želji za što boljim prezentiranjem vlastite raspršenosti u svijetu vječne ponude i potražnje. U tom svijetu tehnologije Bog postaje tehnološki višak, a vjeru u njega mijenja vjera u tehnološki napredak. Na mjesto težnji prema raju tako dolazi krilatica brže, više, jače, što odlično prikazuje posljednja scena predstave u kojoj virtualni putnici putuju virtualnim svemirom, a njihovo oduševljenje raste s udaljavanjem, iako je cilj pogleda – Zemlja, koju predstavlja Vladimir Tintor vrlo duhovitim i uvijek istim plesnim pokretima, sve manji, dalji i nejasniji.
  
  U virtualnom svijetu sutrašnjice Shakespeareova krilatica „cijeli svijet je pozornica“ postaje doslovnost, a u isto vrijeme cijeli virtualni svijet postaje gledalište, što dovodi do preplitanja osnovnih kazališnih aspekata u stalnoj interakciji, jer svi su u isto vrijeme promatrani od okoline, ali i dio okoline koja promatra. Na tragu tog prožimanja, Zdravka Ivandija publiku je smjestila na povišenu scenu &TD-a, dok je ispražnjeno gledalište pretvorila u prostor igre koji su izvođači tijekom predstave premrežili brojnim gumama stvorivši vrlo efektan prostor mreže, odnosno interneta. Dodatnu dimenziju i bogatstvo dalo je efektno svjetlo Saše Fistrića, a scensko šarenilo odlično su pojačali pomalo šaljivi futuristički kostimi Zdravke Ivandije.
  
  Na papiru odlična ideja te vrlo zanimljiva i aktualna tema na izvedbenom se planu dobrim dijelom rasplinula. Već sam početak, u kojemu se izvođači predstavljaju publici pokušavajući je osvojiti navlačenjem tuđih maski, budući da vlastita osobnost ne postoji, traje predugo (na pretpremijernoj izvedbi petnaestak minuta), a slijedi nedovoljno osmišljeno umrežavanje pozornice ispunjeno pomalo promašenom improvizacijom pantomime. Tek tada, nakon gotovo pola sata tapkanja na mjestu, izvođači kreću pred gledateljima odmotavati viziju budućnosti, u pravilu dinamičnu i zanimljivu, no uz poneku lošu kariku poput predoslovne epizode s nogometom budućnosti.
  
  Osim nogometa, svijet virtualne sutrašnjice sadrži još neke nama znane elemente poput političkih pregovaranja, seksa iz koristi, prepucavanja na nacionalnoj i vjerskoj razini (koje je posebno često u našem današnjem virtualnom svijetu), globalnog zatopljenja te promašenih sudbina, odnosno profila. Te je epizode redateljica izložila na vrlo duhovit i dinamičan način rotirajući izvođače kroz likove, čime je podcrtala nestalnost identiteta, izvlačeći ih iz dijaloških u pripovjedne pozicije te cijelo vrijeme stvarajući scensku dinamiku probijanjem izvođača kroz fizičku mrežu, čime je ukazala i na teškoću proboja informacije kroz šume i šumove drugih informacija.
  
  Glumački trio, posebice Lada Bonacci i Vladimir Tintor, oblikovao je vrlo duhovite likove elegantno i uvjerljivo šećući iz profila u profil, odnosno iz ozbiljnosti u improvizaciju i komiku. Nataša Dangubić tek je nekoliko puta odavala dojam glumačkog praznog hoda. Četvrti izvođač bio je Ante Perković koji je predstavljao virtualni jukebox, odnosno šarolikost YouTube videa na Facebooku, šećući na gitari raznim glazbenim ritmovima i spajajući ih u kolaž na tragu čudnovatih glazbenih mješavina koje se skrivaju na našim profilima. Osim glazbenih umetaka, Perković je bio uvjerljiv četvrti suigrač ulijećući povremeno i pravovremeno.
  
  Sutra, sutra pruža zanimljivu viziju sutrašnjice kao virtualne kazališne igre, koja je nažalost zapela u nepročišćenoj scenskoj igri. No, nije pala, nego, usprkos ritmičkim crnim točkama i dramaturškim praznim hodovima, nudi dobre epizode i glumačke role na odlično oblikovanoj sceni. Uz dodatna kraćenja i dinamiziranja, predstava bi dobila na ritmu i kompaktnosti, samim time vrlo zanimljiv koncept dobio bi odgovarajuću scensku realizaciju.
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 10. travnja 2011.

Piše: