Nasilje kao show

Gostovanje: Slovensko mladinsko gledališče, Ljubljana: Anthony Burgess, Paklena naranča, red. Matjaž Pograjc (u Zagrebačkom kazalištu mladih)

• 
  
  Dok gledatelji ulaze u dvoranu, na platnu se izmjenjuju fotografije atraktivnih slovenskih krajolika u kojima ljudi ili nema ili su toliko sitni da su lišeni svake individualnosti. Sama predstava, pak, počinje karikaturalnom izvedbom slovenske himne i obraćanjem publici u kojem se ironizira moguće očekivanje nostalgičnog prisjećanja kultnog romana Anthonyja Burgessa A Clockwork Orange (1962) i još slavnije mu istoimene ekranizacije Stanleyja Kubricka iz 1971. koja je i u Sloveniji, kao i ostatku tadašnje Jugoslavije, umjesto mehaničke postala paklena – točnije Peklenska pomaranča. Tako je obznanjena namjera da se predstava locira u današnjicu i to slovensku, što naglašava i ulazak kroz gledalište protagonista Alexa (dojmljivi, povremeno zastrašujući Primož Bezjak), petnaestogodišnjeg iznimno nasilnog tinejdžera i njegove bande. Oni palicama za bejzbol udaraju lutke ljudskih dimenzija koje nose sa sobom i prijete gledateljima koji su im najbliže nastojeći pokazati kako je futuristička antiutopija Burgessa i Kubricka postala stvarnost suvremene Slovenije i ne samo nje.
  
  Takvo otvaranje pokazuje da se ova predstava, puna buke i bijesa, redatelja Matjaža Pograjca, o mladom nasilniku kojem operacijom usađuju takvo gađenje prema nasilju da je prisiljen činiti dobro, Burgessovim i Kubrickovim ostvarenjem služila tek kao temeljem fabule, ali da je mnogo bliža onom dijelu suvremenog modernističkog kazališta koje šokantnim nasiljem na sceni želi ne samo provocirati publiku, nego je prisiliti da razmišlja o pritiscima suvremenog društva i nastojeći u tim okvirima tražiti inovacije u kazališnom izrazu. Paklena naranča je zahvaljujući neočekivanim i vrlo efektnim redateljskim rješenjima, snažnom ritmu i izvanrednoj glumačkoj energiji zasigurno reprezentativna izvedba teatra koji se ne miri sa svijetom oko sebe i pokušava ga mijenjati uz podršku većine festivala i brojnih istomišljenika ne samo među kazalištarcima, nego i međuu kritičarima koji će uvijek biti spremni podržati takva revolucionarna kretanja i tražiti u njima Novo, koje je mnogima postalo i najvažnija estetska kategorija.
  
  Međutim, starijim gledateljima, koji su poput mene, šezdesetih godinama prošlog stoljeća pratili tada u europskim razmjerima relevantan zagrebački IFSK (Internacionalni festival studentskih kazališta) i na njemu upoznali mnoge, vrlo različite oblike tada dominantne modernističke tendencije – fizičkog teatra, veliki dio današnjih novina djeluje poput tek ponešto modificiranih postupaka tadašnjeg fizičkog teatra (koji se i sam oslanjao na brojne prethodnike od npr. Alfreda Jarryja preko Antonina Artauda do Jerzyja Grotowskog). Uvjeren sam stoga da novo (ili ono što se takvim čini) samo po sebi ne mora biti ni dobro ni loše, nego je važno koliko je uspješno upotrijebljeno. Zato mi je u Pograjčevoj predstavi najuspješnija scena ona u zatvoru u kojoj su zatvorenici privezani za konope koji se spuštaju iz visine i svode ih na lutke kojima se vlast igra, iako to nije prva predstava u kojoj sam vidio da viša sila ljude pretvara u lutke na koncu koje gube svoju volju.
  
  Ipak, neke redateljeve odluke i u okviru vlastite mu koncepcije djeluju dvojbeno. Nakon uvoda u kojem nastoje uvjeriti publiku da se ona zajedno s njima nalazi u svijetu kojim vlada nasilje i da će biti žrtva, protagonisti se gotovo do samog kraja drže pozornice i unutar nje stvaraju predstavu koju publika gleda iz tradicionalne perspektive koja je uvodom trebala biti dokinuta. Uz to, nasilje se prikazuje prilično stilizirano i detaljno koreografirano, tako da više ne djeluje nimalo šokantno. Otkriva se pritom da predstava, za razliku od Kubrickova filma, i ne teži kompleksnijim značenjima kroz stvaranje straha od budućnosti koja bi mogla nuditi alternativu jedino između individualnog nasilja i nasilja države nad pojedincem. Pograjčeva predstava tom je individualnom nasilju dala relativno mali prostor i koncentrirala se na prokazivanje države koja ograničava ljudsku slobodu sprečavajući pojedinca da stvara zlo, a stilski se tragedija pretvara u grotesku (što također nije novo, jer se još prije pola stoljeća tvrdilo da nakon stvarnih tragedija u Drugom svjetskom ratu tragedija na sceni nije moguća i da će je zamijeniti groteska).
  
  No, ta groteska više ne šokira gledatelja, sudbina jadnog mladog zlikovca ne izaziva nikakve emocije, pa preostaje jedino uživati u kazališnom showu s nizom vještih redateljskih rješenja i iznimnoj energiji vrsnog glumačkog ansambla, no nisam siguran da je to bila prava namjera tvoraca ljubljanske izvedbe Paklene naranče. 
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. travnja 2011.

Piše: