Svečani sprovod ili pokušaj oporuke

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Slobodan Šnajder, Enciklopedija izgubljenog vremena, red. Snježana Banović

• 
  
  Valja nama preko rijeke – aludira u svojoj novoj drami Enciklopedija izgubljenog vremena Slobodan Šnajder i na pjesnika Maka Dizdara. (Na koga sve ne?) Kada ljudi, bili oni takozvane zrele ili – recimo tako – prezrele dobi, zaključe da su došli do točke poslije koje više ne će mijenjati svoja osvjedočenja i poglede – počinju pisati oporuke. Umjetnici, dakako, duhovne. U novije vrijeme dvije se (ili čak tri, sjetimo li se Vlade Kristla s redateljem Reneom Medvešekom u ZKM-u) različitih predznaka pojavljuju jedna za drugom. Jedna od njih prozom Slobodana Novaka Protimbe bez ikakva publiciteta pred šačicom zainteresiranih u nizu sličnih susreta izdavača, pisaca i čitatelja na Sajmu knjiga u Zagrebačkom velesajmu, da bi bez obzira na svoju vrijednost i provokativnost i dalje ostala bez vidljiva odjeka u javnosti; a druga, u kazalištu, koje je samo po sebi glasniji medij od tiska, osobito kada je posrijedi Slobodan Šnajder, koji je praizvedbom svoje nove drame izazvao veliki pohod ne samo zagrebačke premijerne publike na Varaždin, što autobusom na kat iz Zagreba, što osobnim automobilima s raznih strana. Nije to ništa neobično, kao što nije isključeno da bi raspodjela pozornosti između tih dviju najnovijih protimbenih djela u bližoj ili daljoj budućnosti mogla biti i posve obrnuta.
  
  Enciklopedija izgubljenog vremena prilična je novost i nemali zaokret među Šnajderovim dramama. Ne govori ta drama dijalogom krajnje reduciranim s velikim bjelinama u tekstu između replika, zbog čega se, primjerice, Kosta Spaić svojedobno žalio kako on tu nema što režirati, jer ne zna i ne želi od jedne rečenice ili čak samo jedne riječi graditi prizor s obzirom na to da teksta po njemu zapravo nema, a drugi, manje odani književnosti, dali su uvelike oduška mašti, pri čemu su se u suradnji s redateljima od Mire Međimorca i Petra Večeka u Varaždinu, Dine Radojevića u Zagrebu i u Splitu, dva puta Ljubiše Ristića u Zagrebu, do Ivice Boban prije nekoliko sezona u zagrebačkom HNK-u i Snježane Banović sada u Varaždinu (kao i niza drugih), mogli iskazati izvrsni scenografi poput Mete Hočevar, Drage Turine i drugih diljem bivše države bez Slovenije gdje, za razliku od njemačkoga govornoga područja, Šnajderovi dramski tekstovi,. koliko je poznato, nisu igrani.
  
  Među ranijim dramama posebno je bila uspješna predstava drame Kamov, smrtopis koja je imala praizvedbu znatno prije drame Mamino srce Janka Polića Kamova, na koju se najviše oslanjala. Nije autor sada promijenio samo odnos prema riječi, dopuštajući si ponuditi kazalištima čak pomalo brbljav dramski tekst s obilnim dijalozima, relativno glatkom i čitkom radnjom koja se kreće od zbilje do fantazmagorije i natrag, te jasno skiciranim odnosima među likovima, nego je gotovo posve promijenio i ton govorenja. Sišao je s koturna, odrekao se ideološke i društveno političke katedre te bez nekadašnje velike priče, ali sa srodnim preokupacijama, spustio se u niskomimetsko polje motiva iz životne svakidašnjice, ležerno prihvatio težnju za razigranošću, pa čak i starmali govor najmlađih ne strahujući da bi to moglo djelovati infantilno, smiono pokazao da u dramskom pismu može biti dobrodušan, komunikativan, duhovit.
  
  To novo lice pisca u predstavi nije prepoznato. “Ubijte ptice papige!” – preporučivao je Paul Valery kao preduvjet za poetski čin. Ako je autor uspio zauzeti otklon od sama sebe iz vremena svojih tendencioznije i agresivnije politikom zauzetih kazališnih komada, a bez obzira na to koliko pisaca više ili manje otvoreno parafrazirao, citirao ili na njih aludirao, odnosno više ili manje diskretno utkao u svoj rad, ta intertekstualnost nigdje ne zasjenjuje piščev glas, štoviše – može mu autoironijom proširiti i pojačati učinak. Redateljica Snježana Banović zajedno s dramaturgom predstave Darkom Lukićem nije se odvažila othrvati u izvedbama Šnajderovih drama već viđenim postupcima i, ne tražeći nove pristupe i rješenja, krenula je sigurnijim, u pogledu organizacije vrlo složenim putem fragmentiranja glumačkih prizora, oblikovanja zborova, umnožavanja pokreta dajući zapravo nadmoćno dominantno mjesto scenografiji, kostimografiji, scenskoj glazbi, vizualnim i slušnim efektima, koji su dugo blistali sjajem i virtuoznošću iznad najboljeg očekivanja.
  
  No, kako je predstava postupno gubila ludističku svježinu, sve više ostajala bez unutrašnje dinamike i porasta u napetosti, sva je dekorativnost i izvanjska živost počela služiti pretvaranju zbivanja u nizanje ilustracija za hladno promatranje iz gledališta bez življeg sudjelovanja. Ako je stavila težište na jednu od bar dvije mogućnosti izvedbe – spektakularno svečani sprovod ili dramatičniji pokušaj djedove oporuke unucima – režija je izabrala predpogrebni, oproštajni i pogrebni spektakl, iako je koketiranje s ljepoticom Smrću u najatraktivnije ostvarenoj ulozi večeri (izvrsno odjevena, korakom, gestom, kao i u svakom pogledu nadmoćna Leona Paraminski) moglo jednako dobro funkcionirati u obje inačice.
  
  Nisu sve uloge tako uspješno podijeljene. Spomenuta antagonistica u tom je pogledu u boljem položaju od protagonista za kojega je izabran ugledni gost. Uloga isluženoga metalurga pred vratima propale željezare, znakovita imena Gregor Samsa, koji bi trebao istodobno predstavljati ispovjedni glas autora, vapaj prevarenoga i nezaposlenošću poniženoga radnika na čekanju, ali na stanovit način i čežnju za što većom blizinom velikom vođi iz vremena nezaboravne mladosti, sada bezglavom kipu u šinjelu, bivšem komandantu naoko nižega časničkoga čina, kojemu je Samsa spreman golim varilačkim rakama liječiti rane – glumcu Mladenu Vasaryju, afirmiranom već sedamdesetih godina u priznatoj inovativnoj predstavi Pozdravi, a zatim nizom uloga različitih stilova i žanrova na Dubrovačkim ljetnim igrama i mnogim pozornicama, posebno zagrebačkoga kazališta Komedija, u kojem je desetak godina bio stalni član glumačkog ansambla prije nego što je otišao u inozemstvo i razvio raznoliku glumačku i pedagošku djelatnost u Francuskoj, Njemačkoj, Mađarskoj i drugdje. U glavnoj je ulozi nove Šnajderove drame Vasary obilježio svoj glumački povratak i ostvario markantan lik koji pod čas mrzovoljnim čas podrugljivim, pa i klaunovski rastuženim licem minimalnim glumačkim sredstvima majstorski objedinjuje različita stanja. Stalno je u središtu pozornosti, no od početka do kraja tako beznadno sam bez emocionalne veze i sa kim, pa ni s dvoje unučadi koji ga svojom, tko zna kada i čime osvojenom, a vidno neuzvraćenom, ljubavlju prate u stopu i brane od uporne gospođice Smrti. Tako oblikovani samotnički samozatajan lik, kolikogod bio izvrsno portretiran, teško može postati pokretačem drame.
  
  Uloge unučadi nadasve šarmantno i duhovito, u kostimima prikladnim dobi likova, igraju Hana Hegedušić i Matija Kezele. Uz poneki izuzetak glumci djeluju više skupno nego pojedinačnim ostvarenjima, kakvim se ponajviše odlikuje Ljiljana Bogojević (Renči, Samsina žena), dok su većina, u prvom redu Stojan Matavulj (s maskom medvjeda iz prizora s Djedom i unučadi u Zoološkom vrtu te u još nekoliko manjih uloga) te Sunčana Zelenika Konjević dobili uloge ispod svojih mogućnosti. Mnoštvo sporednih likova i skupina zajedno s podrugljivim dječjim zborom služi ponekad radnji, češće spektaklu.
  
  Veliki trud uložen u kolektivno djelo vizualno nadasve uspjele predstave, za koju su među najzaslužnijima scenografkinja Dinka Jeričević, kostimograkinja Đenisa Pecotić, skladatelj Mate Matišić, majstor rasvjete Marijan Štrlek i vrlo discipliniran glumački ansambl, urodio je zanimljivim plodom, ali unatoč aktualnosti teme, nije donio na kazališni repertoar potrebnu novost i osvježenje. No, može se očekivati da ovaj komad neće kao većina domaćih dramskih djela, uključujući i Šnajderova, zastati na uprizorenju u samo jednom kazalištu.
  
  © Marija Grgičević, KAZALIŠTE.hr, 4. travnja 2011.

Piše: