U nesigurnim vremenima

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Hristo Bojčev, Bolnica na kraju grada, red. Saša Broz

• 
  
  Iluzija je, govori nam Hristo Bojčev, najveće čovjekove bogatstvo jer mu pomaže izdržati život do kraja. Njegovi likovi uvijek negdje čekaju za prolaz u drugačiji život. U Orkestru Titanik beskućnici čekaju na zapuštenoj željezničkoj postaji vlak koji će ih odvesti u bolji život, u Pukovniku Ptica luđaci ustroje vojnu jedinicu želeći se priključiti NATO savezu i Europskoj uniji, a u Općoj Bolnici oni čekaju u nekoj zabačenoj bolnici izmišljajući biografije ne želeći se sjećati svojih pravih indentiteta i vjeruju u odlazak u neku bogatu bijelu Švicarsku kamo će, naravno, ponijeti i svoje lažne iluzije. No, njegove tužne komedije pokazuju što se ljudima događa kad se suoče s realnošću. U slučaju Opće bolnice ili, kako su je naslovili u Kerempuhu, Bolnice na kraju grada junaci izgubljenih iluzija umiru, odustaju od života, a samo oni najuporniji u održavanju iluzije nastavljaju trajati u svojoj bajci.
  
  Komedije Hriste Bojčeva istovremeno su i političke satire, no redateljica Saša Broz više se koncentrirala na zgusnutost nesigurnih identiteta u nesigurnim vremenima u zatvorenom mikrokozmosu. Scenom dominira veliki krevet (scenografija Dragutina Broza) na kojem je poput konzerve sardina smještena većina protagonista osim ženskog lika, nijeme djevojke koja umišlja da je Pepeljuga i oblijeće oko njih poput dobre vile. Prostor bolnice izvrnut je, apsurdan svijet pun egzistencijalnih strahova pa i paranoja, no režija Saše Broz u njega je diskretno upisala neku bajkovitost i nadrealnost koja na određenim dijelovima sumanutih psihoza djeluje smirujuće.
  
  U tom smislu odličnu ulogu dale su Linda Begonja (Pepeljuga) i Nina Erak-Svrtan (Baba). Blagim pokretima ruku koje stalno plešu u zraku imitirajući Disneyjevu verziju Pepeljuge i istim takvim netaknutim osmijehom ona poslužuje svoje supatnike, bdije nam njima, oblači zlatne cipelice i svečanu haljinu. Jedino njezino izobličeno i sleđeno lice u određenom trenutku najavljuje katastrofu koje nitko nije svjestan, ulazak realnosti u svijet iz kojeg je ona svojevoljno izgnana. Mladić koji se ničega ne sjeća ali su ga uvjerili da je pilot savezničke vojske, saznaje da je obični bugarski seljak koji je stradao zbog pada aviona za zaprašivanje. Borko Perić pokazuje lik u njegovim nijansama, od zbunjenosti i zanesenosti, preko komičnosti zbog ponosa svog novog identiteta do izgubljenosti i ljutnje zbog shvaćanja i neprihvaćanja stvarnog.
  
  Hrvoje Kečkeš, koji se ne da iz bolnice jer ga vani čeka siromaštvo te izmišlja da ima dva slijepa crijeva, uvjerljivo i odmjereno igra simulanta koji puca od egzistencijalnih strahova, a kad realni svijet prodre u prostor, on odlučuje prestati disati. Jednostavno odumire i sitni prevarant Deda (vrlo dobar Željko Königsknecht kao prznica i dežurni paranoik od ruskih špijuna) kojem je za vrijeme predstave kao prikaza iz slavenske bajke stalno svraćala njegova žena (Nina Erak-Svrtan) obavještavajući ga o tekućim događajima za koje on nije ni želio znati.
  
  Apsurdna komika izgubljenih ljudi, istovremeno smiješnih i tužnih, koju Saša Broz nenametljivo provodi u cijeloj predstavi a pritom zvučnom kulisom bučnog nadlijetanja aviona sugerira što ih čeka vani, svoj finale ima u dirljivim nadrealnim i bajkovitim scenama pokazujući one koji su odustali od života kad su se iluzije o sebi i boljem svijetu srušile, kao i one (pilota i Pepeljuge) koji su zagrljeni u plesu nastavili živjeti svoju bajku. Dijagnoza je ove predstave: pametan tekst, neagresivna režija i glumačka igra koja ne ide na prvu loptu.
  
  © Gordana Ostović, KAZALIŠTE.hr, 30. ožujka 2011.

Piše: