Kabare iz susjedstva

4. Gumbekovi dani, Zagreb, 15. – 27. ožujka 2011.: Teatar Kabare Tuzla, Adem i Eva, red. Vlado Kerošević i Baisa Bakin; Pozorište Slavija Beograd, Miroslav Pavičević, Radi mi svašta, red. Vladimir Lazić; Nezavisna produkcija, Ljubljana, Jure Ivanušić – Marko Vezovišek, Od tišine do glazbe, izvodi Jure Ivanušić

• U Zagrebu se, unatoč iznimno bogatoj tradiciji, već desetljećima kabare pojavljuje tek sporadično, pa je sve do prije nekoliko godina i prvih Gumbekovih dana kao međunarodnog festivala kabarea bilo upitno je li se ta specifična, rubna teatarska vrsta uopće održala na životu i kolike su joj šanse za opstanak u vremenu u kojem su (ne samo u Hrvatskoj) zapravo nestala mjesta u kojem je ona prirodno egzistirala – kavane i restorani u kojima se u kasnim večernjim satima odvijao program na granici umjetnosti i zabavljaštva – komičnog teatra, viceva, skečeva i songova. Posljednji sustavni zagrebački pokušaj bio je Satirički cabaret Jazavac koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća u Kavani Bled na uglu Medulićeve ulice i Ilice pokrenuo Fadil Hadžić i u kojem je punim sjajem zablistao tada mladi Gumbek. Međutim, i pored nekoliko iznimno uspjelih predstava koje su vrlo brzo stekle odanu publiku i pokazale da se i u toj vrsti scenskih izvedbi mogu ostvariti visoki dometi, i Hadžić i čitav ansambl bili su itekako sretni kada je Jazavac (današnji Kerempuh) dobio zgradu i postao institucionalno kazalište okrenuto ipak ponajviše komediji u kojoj je uz satiričke bilo i kabaretskih elemenata, uz povremeno oživljavanje kabarea u kasnom terminu u prostorima foajea.
  
  Međutim, ni to, a ni neke od predstava Histriona koje su bile vrlo bliske kabareu nisu uspjele potpuno uvjeriti kazališnu javnost da ta vrsta može komunicirati s mentalitetom suvremenog gledatelja. Zato je pokretanje Gumbekovih dana, za koje je publika pokazala postojano veliko zanimanje, ipak dočekano s primjedbama o tome kako se radi festival nečega što više gotovo ni ne postoji, te da se uglavnom izvode komedije u kojima se jedva može naći nekih elemenata kabarea. To je djelomice i bilo točno, no nakon četiri festivala vidljivo je da za kabare kako tradicionalni, tako i onaj prilagođen suvremenim okolnostima, nedvojbeno postoji zanimanje te da su Gumbekovi dani značajna podrška onima koji se žele baviti tom vrstom kazališta. Usto, ova je smotra prilika da se i naši kazalištarci i gledatelji upoznaju sa sličnim kretanjima u susjednim nam državama.
  
  Za većinu je zasigurno bilo iznenađenje da u Tuzli postoji ne samo Teatar Kabare koji se predstavio Ademom i Evom, nego da su prema kabareu usmjerene kreativne radionice Scensko pjevanje u funkciji glume na Akademiji dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli. Njih kao gost vodi Žarko Prinčič, izvanredni profesor Akademije za gledališče, radio, film in televizijo iz Ljubljane kojemu je taj segment obrazovanja glumaca očito specijalnost. Tako se stječu vještine koje su bitna nadopuna temeljnom glumačkom umijeću, a i pripremaju novi kadrovi za tamošnji Teatar Kabare. Međutim, uvježbavanje nije i konačni domet tih radionica, nego su one donijele i čitav niz dovršenih, ponajviše glazbenih kabaretskih točaka od pjesama iz poznatih mjuzikala preko francuskih šansona do songova Bertolta Brechta i Kurta Weilla. Čak i ti songovi ovdje imaju potpuno drugi cilj no u Brechtovim socijalno-kritičkim komadima, jer se poput ostalih elemenata predstave upotrebljavaju za prikazivanje najrazličitijih odnosa muškarca i žene, što je danas za sredinu iz koje Adem i Eva dolaze postalo temom o kojoj se uglavnom više ne govori. Znatan dio tih songova bio je efektno izveden, pa bi zasigurno u prostoru kavane u kojem se nekada kabare prikazivao našli puno opravdanje. Nažalost, redatelji Vlado Kerošević i Baisa Bakin nisu se previše obazirali na činjenicu da se danas te točke izvode na pozornici, pa se njihov posao vjerojatno iscrpio u radu na izboru i dotjerivanju svakog pojedinog broja i njihovom smislenom nizanju, dok su zanemarili činjenicu da bi se oni trebali uklopiti u neku cjelinu predstave, pa čak i one najjednostavnije u kojoj bi na sceni bili barem povremeno prisutni i oni koji tog trenutka ne izvode song i koji bi svojom interakcijom bar donekle oživjeli svijet pozornice. Bez toga Adem i Eva su završili kao svojevrsni recital koji je podsjetio kako se nekad stvarao kabare, ali mu nije niti pokušao pronaći neki suvremeni kazališni okvir.
  
  Pozorište Slavija iz Beograda, koje je i prošle godine s uspjehom sudjelovalo na Gumbekovim danima, zavidnu je popularnost steklo upravo predstavama koje su dobrim dijelom temeljene na kabaretskim elementima prilagođenima suvremenom kazalištu i njegovoj publici. U Radi mi svašta Miroslava Pavičevića ta se tradicija kombinira s još jednim popularnim žanrom, mjuziklom, u stvaranju predstave koja nedvojbeno može privući široku publiku. Pavićevićeva fabula karikira dvije krajnosti u odnosu suvremenog muškarca prema ženama. Protagonista je u kući njegova supruga (priglupa i ne baš uspješna glumica) svela na prestrašenog papučara, a on to nadoknađuje avanturama sa zanosnim ljepoticama. Takvo liječenje frustracija koje se vjerojatno ipak zbiva tek u mašti glavnog lika omogućilo je redatelju Vladimiru Laziću inventivna rješenja u poigravanju uobičajenim poveznicama tekstualnih duhovitosti i glazbenih ekshibicija pri čemu je devet atraktivnih glumica očaralo gledalište (a naročito njegov muški dio) ne samo izgledom, nego i glumačkim i plesačkim umijećem. Ipak, zabavnosti predstave najviše je svojom iznimnom glumačkom energijom i osjećajem za ritam predstave i dotjeranost svakog detalja koji formira duhovitu karikaturu pridonio Miroljub Turajlija u glavnoj ulozi.
  
  Međutim, u vrh 4. Gumbekovih dana uvrstilo se jedno drugo gostovanje – ljubljanske samostalne produkcije Jure Ivanušića koji je s Markom Vezovišekom autor glazbene monokomedije Od tišine do glazbe s podnaslovom Koncert za anegdotu i klavir koji – prema najavama – ide u „jednom satu od kamenog doba do Rolling Stonesa“. A iz tog strelovitog, vrlo smiješnog pregleda povijesti glazbe koji s puno humora i bez ikakvog strahopoštovanja precizno naznačuje njezine najvažnije događaje, Jure Ivanušić se kao jedini izvođač iskazao i kao izvanredan glumac i kao vrhunski glazbenik koji je, polazeći od nekih elemenata kabarea, stvorio rijetko viđenu svečanost i kazališta i glazbe i humora u kojoj gledatelji čak ni slovenski jezik nisu niti u jednom trenutku doživjeli kao prepreku vrhunskom užitku.
  
  Ljubiteljima naslijeđa kabarea ta su gostovanja na ovogodišnjim Gumbekovim danima osim po dometima svake pojedine predstave bila zanimljiva i po tome što je očito da želja za oživljavanjem kabarea ili nekih njegovih izražajnih mogućnosti nije samo nastojanje stanovitog broja hrvatskih zaljubljenika u tu specifičnu scensku vrstu, nego da taj interes postoji i u susjednim zemljama te ponekad daje i vrlo vrijedne kazališne rezultate, a uz to svojom različitošću od hrvatskih nastojanja može nadahnuti i našu sredinu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 29. ožujka 2011.

Piše: