Hasanaginica sva od sevdaha

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Milan Ogrizović, Hasanaginica, red. Ivan Leo Lemo

• 
  
  Ovosezonski frekventni premijerni slijed dubrovačke profesionalne kazališne kuće u najavi bio je dočekivan s podozrenjem, ali istodobno i sa znatiželjom koja se prvenstveno odnosila na objektivne datosti i okolnosti koje su dosad najčešće bile opravdanja i za nepotrebna i ničim izazvana odustajanja pa onda i utihnulosti koja su propitivala i samu svrhu repertoarnih priziva. Na sreću, sezona koja je u tijeku demantira skeptike i nudi premijerne naslove, dosad pet uz šesti (predstava za djecu) najavljen za travanj, što ukazuje na kazališnu živost i razmjerno bogatu ponudu koja nastoji zadovoljiti širinu interesa gledatelja (koliko god se ona činila imaginarnom) koji su napokon dobili razlog, povod i mogućnost za redovite odlaske u kazalište. Za obnovu navika koje su se počele, izvan ljetnih festivalskih događanja, pomalo gubiti.
  
  Činjenica da Kazalište u Dubrovniku ponovno funkcionira nudeći respektabilan broj premijera i nešto suženiji izbor repriznih naslova zasigurno zaslužuje i priznanja i pohvale. Međutim, relevantnost odigranih premijera ili sam repertoarni raspored, slijed i izbor morat će za svoj konačni vrijednosni sud te moguće upitnosti i umjetničke alibije pričekati završne predstave sezone, kasno proljeće ili možda čak početak iduće sezone kada se dogodi većina ovogodišnjih hrvatskih kazališnih i inih festivala i kada započne nova sezona koja bi pak nužno trebala biti naslonjena na prethodnu upotpunjujući je i obogaćujući novim izazovima. Dva tjedna nakon premijere drame Bijelo Dubravka Mihanovića uslijedila je nova i zahtjevnija Hasanaginica Milana Ogrizovića. Režiju obiju ožujskih dubrovačkih premijernih predstava potpisuje Ivan Leo Lemo ‒ moglo bi se reći, svakosezonski redatelj u Kazalištu Marina Držića.
  
  Produkcijski Hasanaginica je najzahtjevniji ovosezonski premijerni naslov dubrovačkog kazališta i predstava koja, nakon dugo vremena, uz domaći glumački potencijal obogaćuje i osvježava stalni ansambl gostujućim glumcima: Vladimirom Posavcem, Slavkom Juragom i Lanom Helenom Hulenić u nosećim ulogama Age Hasanage, Imotskog kadije i Sultanije. Oni su svojim kreacijama, svaki na svoj način, a posebice Posavec i Juraga, bitno osnažili i usložili onaj sudbinski naboj tragedije ostvarivši zaokružene, cjelovite glumačke prinose koji su bili podatnim okvirom onom, recimo tako, imanentnom ženskom principu žrtve na kojoj je insistirao redatelj. Svim onim posljedicama s kojima se akteri suočavaju u ustrajavanju na ponosu po svaku cijenu, nepristajanju i osuđenostima koja podrazumijevaju običajno, tradicijski i vjersko. I, napokon, na razrješenje koje, u dosluhu s tradicijom i zadatim sudbinama, s brojnim pratećim kolateralnim žrtvama i osuđenostima, nosi dramu s logičnim slijedom tragičnih sudbina epskih razuđenosti.
  
  Hasanaginica Jasne Jukić svojim usudom usložen je trag i zaziv lomne heroine od patetike do bola bezizlaza koju razdiru višeglasja i datosti okruženja, staleža i položaja u posvećenoj ulozi majke, supruge i ponosne pa i prkosne aginice. Razapete između onog tananog i teško uskladivog zova srca i traga duše s onim stvarnim, životnim očekivano okrutnim i logičnim tragičnim neizborom na koji pristaje. Njena Hasanaginica na granici je ustrajavanja na melodramskom, dovoljno dramatično tragičnom i uvjerljivo lirskom. Uz nadahnjujuću suigru Milke Podrug Kokotović (Umihana) i Izmire Brautović (Zarif-hanuma) te zanimljivih, poticajnih i korektnih glumačkih prinosa Zdeslava Čotića (Beg Pintorović), Branimira Vidića Flike (Husein), Nine Hladilo (Tetka Hata), Mirej Stanić (Tetka Aiša) i Helene Kovačić (Robinjica Vlahinja), koji su dobitni dio podjele ove nekoliko sezona čekane ansambl predstave.
  
  Zanimljivo je spomenuti da je u Kazalištu Marina Držića Ogrizovićevu Hasanaginicu režirao Tomislav Durbešić davne 1967. godine s Milkom Podrug Kokotović u naslovnoj ulozi. Tako je nova podjela, uz generacijski raspon, dobila zanimljive tragove i na unutarnjoj dubrovačkoj kazališnoj priči baš kao i na ukupnom glumačkom potencijalu i kvaliteti angažiranjem gostujućih glumaca što će, nadajmo se, biti nastavljeno i u nekim drugim najavljenim projektima i naslovima i ne samo do kraja sezone i neće tako ostati tek iznimkom koja potvrđuje pravilo. Jednako kao i produkcijski uvjeti u planiranju novih premijera. Dubrovačka Hasanaginica 2011. u sebi nosi nešto od same kazališne arhaičnosti, zorne inscenacije i realističkih okvira ali, istovremeno, nudi i dovoljno suvremenih depatetitiziranih prizora i glumačkih prinosa koji lako i brzo nalaze odjeka u publici. Uz povremene usporenosti zbog ustrajavanja na lirskim prizorima nepotrebno duga trajanja, gotovo cijeli ansambl uspješno je iznio dramu punu emotivnih, ponekad i strasnih, uzvišenih, ljubavnih i tragičnih sekvenci.
  
  Ogrizovićevu dramsku baladu redatelj Ivan Leo Lemo vješto sužava na ono bitno, sažeto epsko i istovremeno melodramsko ustrajavajući na temeljnim znanim i prepoznatljivim i ne samo usko sadržajnim razinama priče o bračnom usudu, običajima i zakonima koji vladaju u svijetu Hasanaginih dvora i Kadijinih odaja, gdje se zaklinje, preklinje, proklinje i vene, ali i hrabri i prkosi. Predstava je to i o čednosti, majčinstvu i ponosu kao osnovnim principima koji arhetipsko i mitsko suprostavljaju običajnom i tradicijskom. Ne zaboravlja Lemo, iako decentno i u naznakama, komentirati podneblje, neka nedavna i neka suvremena i današnja događanja muslimanskih suzvučja i odjeka koja predstavi daju i aktualnost, ali i onu, redateljski vješto interpoliranu, dobrodošlu svjesno nježnu, ali definitivno poetsku notu i obilje patosa, od uvodnog do završnog prizora, na koji predstava računa. Ali uvijek u znaku i u slavu – sevdaha kriterija kojem podređuje sve prizore i slike u predstavi jasnog, dosljednog i preciznog redateljskog rukopisa, vrijednih glumačkih i redateljskom konceptu dosljednih i poticajnih prinosa užeg umjetničkog tima: usuglašene funkcionalne scenografije Vesne Režić i kostimografije Mirjane Zagorec te po svemu poticajne, zanimljive, dopadljive, i ne samo u dramskoj funkciji predstave, glazbe skladateljice Paole Dražić Zekić.
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 26. ožujka 2011.

Piše: