Nosi ih teatralnost

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Elvis Bošnjak, Nosi nas rijeka, red. Krešimir Dolenčić

• Tko je bliže autoru, hrvatskom dramskom piscu, splitskom glumcu, povremenom kazališnom ravnatelju i pokretaču novih okupljanja Elvisu Bošnjaku (1971) – splitska ili zagrebačka izvedba njegove drame Nosi nas rijeka (2002)? Teško je to reći. Međusobno vrlo različite, obje mogu gledatelju biti jednako bliske. Posrijedi je slojevita drama, jedna od onih koje mogu živjeti na pozornicama na više različitih načina, ovisno o težištu koje će režija među bogatim mogućnostima izabrati. Koja mu je od tih inačica bliža, ovisi i o gledatelju.
  
  Doživjeli smo to jednom i s (zar je to moguće, od sastavljača kazališnih repertoara već zaboravljenom?) dramom Sokol ga nije volio Fabijana Šovagovića. Gotovo svi su glumci u praizvedbi Dramskoga kazališta Gavella bili Slavonci i predstava je u svakom detalju scenografije, rekvizita, kostima, posebice u preciznosti izgovora slavonskom ikavicom obojena dijaloga zračila tolikom žudnjom za izvornošću da joj je to gotovo prijetilo pretvaranjem u teatarsko-etnografsku studiju, odnosno pretjeranom dozom artificijelnosti, To, dakako, s obzirom na umjetničku snagu glumačkoga ansambla na čelu s Fabijanom Šovagovićem, kao ni gradaciju napetosti s predasima humora nije umanjivalo ukupan scenski učinak.
  
  Onda je na gostovanje došla osječka predstava u kojoj su, naravno, zajedno s nadasve izvrsnim protagonistom opet svi ili gotovo svi glumci također bili Slavonci (no koji nisu u mladosti napustili Slavoniju i nisu poznavali nostalgiju za govorom djetinjstva), a Šovagovićev su dijalog prihvatili kao dramski izričaj seoske svakodnevice, te se bez traganja za arhaizmima u oblicima govora, akcentima i dužinama doimali na stanovit način još autentičnije. Ne ističući urođenu vjernost. Ne radi se o tome da je jedna predstava bila bolja od druge – Šovagovićeva obiteljska drama politike bez politike, odnosno tradicionalnoga neopredjeljivanja pojedinca kao vječnoga gubitnika u sudbonosnim povijesnim trenucima bila je jednako snažno prisutna u obje izvedbe, ali osječka je sa svojim najizvrsnijim protagonistom bila, moglo bi se reći, možda bliža srcu, zagrebačka glavi.
  
  I Nenni Delmestre u praizvedbi Bošnjakove drame Nosi nas rijeka na pozornici splitskog HNK-a koja je gostovala u HNK-u u Zagrebu strogo je poštovala piščev rad. Gesta i govor zajedno sa svim elementima predstave služili su drami koja je odisala suvremenom Dalmatinskom Zagorom u situaciji sve bržega brisanja razlika između sela i grada. (Usporedimo primjerice današnju opremu seoskih kuća s onom u zavičajnim muzejima, pogledajmo uniformiranost ili pak prigradsku zbrku, ratom dodatno razoreno hrvatsko selo sve udaljenije od za mnoga mjesta izgubljenoga sklada graditeljske tradicije, ili pak na drugoj strani usporedimo nekadašnju, doduše bez kipa krnju, panoramu središnjega zagrebačkoga trga nakon obnove sa sadašnjim sve nakaradnijim i dugotrajnijim blagdanskim dernekom na Trgu bana Jelačića!)
  
  Akteri splitske predstave nisu hodom, gestom i govorom naglašavali ruralnost koja ne bi proizlazila iz samoga dijaloga, niti su odveć težili oživljavanju zamišljenih tipova u kojima će razvijati individualne crte svojih uloga žena i muškaraca zadanoga podneblja, dovoljno im je bilo iskazom vlastite sudbine izraziti mentalitetom ukorijenjenu žudnju za ljubavlju i nesposobnost da je iskažu, a ostvarili su potresnu dramu skladne cjelovitosti. Možda među njezinim likovima nisu u tolikom broju (dvoje, troje ili više njih pojedinačno i zajedno) bili zastupljeni pušači, a posve sigurno svi oni odreda nisu mnogo puta jezikom obavezno obilato oblizali cigaretu prije nego što će je pripaliti, kao što se to na neugodan način produžene stanke s učinkom poput škripanja sjedalica neumorno ponavlja u zagrebačkoj predstavi.
  
  No, predstava u režiji Krešimira Dolenčića pokraj mjesta odveć disonantnog insistiranja na možda teškim tjelesnim radom unakaženom pokretu bez dvojbe ima i nedvojbenih prednosti. Poslije Vidićevih Ospica s Bošnjakovom dramom Nosi nas rijeka Krešimir Dolenčić opet dovodi u Dramsko kazalište Gavella i u punoj mjeri afirmira relativno novo autorsko ime s djelom koje (nadajmo se, jer u nas se mnogo puta to događa i nezasluženo) neće pasti u zaborav. Svojim izvanrednim smislom za teatralizaciju u isti mah srodno i različito, no istim redateljskim rukopisom, kao u pretežito lirski obojenoj predstavi Kolarove Breze na istoj pozornici, redatelj potiče stvaranje zgusnuta ugođaja koji vodi prema scenskoj metafori. Korijeni nepresušna zajedništva naziru se u sugestivno nagoviještenom susretu živih i mrtvih pod starim krovom koji se još dobro drži, ali kroz isprepletene sukobe, boli i nesreće neminovno se bliži pragu rasapa i napuštenosti.
  
  Svi glumci u svojim traženjima daju rezultate dostojne poštovanja. Među najizražajnjima su bizarni zaručnici Anja Šovagović Despot koja u ulozi Seke sugestivno utjelovljuje bolnu oporost odricanja, i Siniša Ružić koji kao Mladen ostvaruje najdobrodušniji, gledateljima najbliži lik predstave, pun djetinje razigranosti i svježine, a bez ičega suvišnoga ili propuštenoga, jednako uvjerljiv u izrazima nade i očaja. U potrazi za arhetipom čuvarice ognjišta, u ulozi ostarjele Strine, Vlasta Knezović kao da poseže za maskom mitske starice Mokoš iz poganskih vremena. Ulogom Nevjeste kao stranoga tijela koje nema imena a zrači privlačnom ženstvenošću i agresivnom snagom Perica Martinović potvrđuje svoju nezaobilaznost u glumačkom ansamblu DK Gavelle.
  
  Trojicu braće, najstarijeg, izgledom najbližega selu a u urbaniziranju najdalje odmakloga imenom Stipe, najdramatičnijega Nikolu s bogatim izvanjski krajnje suzdržanim unutrašnjim razvitkom od hinjene sigurnosti do panične neizvjesnosti, najmlađega Jerka kao svima najpristupačnjijega manje dotaknutoga iskustvom, vrlo uspješno igraju Zoran Gogić i Darko Milas, zajedno s besprijekornim Amarom Bukvićem. U tom se muškom krugu trajno osjeća sjena odbjegloga ili već izgubljena Sestrina sina koji moćno sudjeluje u zbivanju negdje na granici naslućene zajedničke drame živih i mrtvih.
  
  Sve teče kao u Heraklita. Poslije sparnoga dana nenadani obilni ljetni pljusak koji se vidi i čuje u završnom prizoru daje učinkovitu poentu kada okupivši obitelj pred otvorenim vratima (u splitskoj i zagrebačkoj gotovo identične realističke scenografije Dinke Jeričević u obliku prostranog kućnoga skladišta i radionice u kojoj se prethodno komadalo svježe meso od svinjokolje i obredno obavljali slični skupni poslovi), donosi u suton utješno smirenje i predah u neke vrste tihom zajedništvu među naraštajima kao mogućim mostom u daljine.
  
  © Marija Grgičević, KAZALIŠTE.hr, 25. ožujka 2011.

Piše: