Što afirmirati? Kako izvoditi?

Frakcija, časopis za izvedbene umjetnosti, ur. Goran Sergej Pristaš, Ivana Ivković, br. 51/52, Centar za dramsku umjetnost

• Prethodno posebno izdanje časopisa Frakcija, u cijelosti ispisano na engleskom jeziku, bilo je najava (odnosno pisani dodatak) tzv. smjena (shifts), dijela programske inačice velike 15. Međunarodne konferencije PSi (Performance Studies international) održane u Zagrebu u lipnju 2009. godine pod nazivom Kriva izvedba: neuspjeh, neprilagođenost, krivo čitanje, u kojemu su pozvani kuratori (kreativni producenti), umjetnici i umjetničke skupine te različite organizacije i institucije imali priliku uključiti se u konferenciju na nekonvencionalan način, različitim formatima smišljajući otvorene oblike izvedbene prezentacije vlastita rada unutar naslovne teme, kreirajući hibridne suradničke platforme s namjerom ostvarivanja većeg stupnja interakcije sudionika konferencije, posebice umjetnika i teoretičara.
  
  Novi dvobroj Frakcije, uz povremene reminiscencije na održanu konferenciju, okuplja žanrovski raznolike tekstove, većim dijelom centrirane oko dvogodišnje umjetničko-istraživačke platforme East Dance Academy pod naslovom Što afirmirati? Kako izvoditi? u organizaciji zagrebačkog Centra za dramsku umjetnost, bukureštanskog Nacionalnog plesnog centra, ljubljanske Maske, bečkog Tanzquartier i Allianz Kulturstiftunga. Dio je programa s platforme, poput pojedinih umjetničkih projekata, predavanja i radionica, bio u ciklusima predstavljen i zainteresiranom dijelu hrvatske javnosti. Istraživačka okosnica projekta jest afirmiranje situacije i načina koreografskog mišljenja u neinstitucionalnim uvjetima karakterističnim za zemlje Istočne Europe, u kojima se povijest plesa očitovala kroz materijalne i tjelesne tranzicije žanrova i priznatih formi.
  
  Petnaestak priloga u časopisu ocrtava tako dvije tematske okosnice ovog izdanja; uz gore navedene, dio je tekstova posvećen različitim problematizacijskim aspektima promišljanja sve učestalijeg fenomena re-izvedbe (re-enactment) na suvremenoj izvedbenoj sceni i svjedočanstvima umjetnika koji su se iskušali u rekonstrukcijskoj obnovi ili ponovnoj izvedbi pojedinog izvornika (djela). Temat otvara tekst redatelja Olivera Frljića napisan povodom vlastita poduhvata, re-izvedbe akcije 100 Tomislava Gotovca iz 1979. godine, realizirane 2009. u Beču u sklopu projekta Giving (Up) Instructions. Frljić ukratko predočuje proces osmišljavanja reizvedbe koji je na koncu potvrdio odustajanje od instrukcija kao specifične izvedbene politike. Osim prikaza procesa rekonstrukcije akcije, tekst je problemski usredotočen na propitivanje višestrukih politika originalnog performansa te mogućeg načina djelovanja istih u promijenjenom kontekstu, kao i tenzijama koje se stvaraju unutar institucionalnih očekivanja glede rezultata i prezentacijske forme.
  
  Dio navedenih pitanja i problema koje razmatra Frljić pronaći će svoju okosnicu i u razmatranjima različitih re-izvedbi u sljedećim tekstovima. U tom se smislu posebno mogu izdvojiti tekstovi Domenica Quarante i Astrid Peterle. Quaranta u svojoj studiji detaljno ispituje složenost fenomena te motive i operativne pristupe koje obuhvaća široki krovni pojam re-izvedbe usredotočujući se osobito na probleme posredovanja. Precizno bilježi i povijest re-izvedbe u umjetnosti performansa kao i neumjetničkim područjima, te nudi osmišljenu analizu radova s platforme Re:akt! U nadopunjenoj verziji teksta izloženog na zagrebačkoj PSi konferenciji, Astrid Peterle promišlja obnove izvornih predstava/izvedbi/performansa kroz činjenicu da ponovljene izvedbe nužno proizvode i donose nešto posve različito od izvornoga djela, pri čemu ističe upravo učinkoviti potencijal unaprijed proračunatog neuspjeha, nudeći i raščlambu metoda kojima se pristupa rekonstrukciji izvornika.
  
  Samo Gosarič na osnovu šest hodaćih performansa slovenske neoavangardne skupine Oho prikazuje različite umjetničke strategije kroz koje je skupina koncipirala realnost ocrtavajući u različitim fazama svoga djelovanja poetiku reizma, ludizma, programske i procesualne te konceptualne umjetnosti, koje autor sustavno raščlanjuje. Ric Allsopp pokušava razmotriti otvaranje mogućnosti za izvedbe u budućnosti, odnosno poetiku 21. stoljeća. Svjestan nemogućnosti startanja s jedinstvene pozicije, otvaranje mogućnosti za budućnost vidi u onom što naziva „pomak pozornosti u sadašnjosti“.
  
  Sanja Iveković kao autorica performansa Practice Makes the Master i Sonja Pregrad, plesačica u ponovljenoj izvedbi, nude na uvid osnovna pitanja koja su se pojavila prilikom rada na preradi odnosno re-izvedbi istoga u sklopu 15. PSi konferencije. Marjana Krajač, uz Ivu Korenčić, Dalibora Davidovića i Marka Kostanića izlaže istraživačke bilješke povodom nastanka rekonstrukcije periferne izvedbene akcije Carrousell Kaspa i ansambla Acezantez, bilježeći „svojevrsno privremeno arhivsko stanje“. Izniman je tekst Bojane Kunst o glasu plesnoga tijela u kojemu se uz povijesnu kontekstualizaciju, teorijski iz različitih perspektiva raščlanjuje odnos između tijela koje pleše i njegovoga glasa, uz primjere iz suvremene plesne prakse. Helmust Ploebst na zanimljiv način piše o ekstrukcijama režima u suvremenoj koreografiji, razlučujući ekstruktivne metode u plesu kao što je konceptualizam, transmedijalna koreografija i njezini potencijali te tzv. silly dance (budalasti ples).
  
  Nekoliko tekstova obrubljuje filmsku problematiku pretežito u sprezi s koreografskim praksama. Bojana Cvejić tako u tekstu Bilješke o filmskim postupcima u suvremenoj koreografiji postavlja nacrtne teze za buduću opširniju studiju, utvrđujući afinitet plesa prema filmu kao aktualno stanje suvremene koreografije. Marko Kostanić, ponajviše na osnovu teorijske razrade pojma ekonomija pažnje Jonathana Bellera razlaže vezu između kinematografije i kapitalističkog načina proizvodnje te njihovih političko-ideoloških implikacija. Ukazuje u zaključku teksta (koji bi mogao u razrađenijoj verziji ponuditi zaokruženiju cjelinu) na moguće pristupe tendencijama preuzimanja modela filmske proizvodnje u suvremenim koreografskim praksama, i obratno koreografiji – kao metodološkom sredstvu pri socijalnoj analizi. O redateljskoj poetici eksperimentalnog filmaša Ivana Martinca, uz opsežne analize njegovih filmova, nadahnuto i upućeno piše Tanja Vrvilo.
  
  Posljednji tekstovi rezervirani su za predstavljanje pojedinih umjetničkih projekata i razgovore s umjetnicima. Tako se donosi transkript razgovora između predavača i plesnoga kritičara Franza Antona Cramera te umjetnika i direktora Maske Janeza Janše s povremenim uključenjem publike, u kojemu se raspravlja o metodama arhiviranja i historiografizacije plesa, povijesti performansa, dokumentiranju povijesti i mnogim drugim intrigantnim temama. Tanja Vrvilo predstavlja program i popratne sadržaje Filmskih mutacija: Festivala nevidljivog filma. Projekt Marjane Krajač The book 2008 istražuje tekstualnost suvremenog plesa hrvatskih autora novije generacije kroz seriju razgovora/dijaloga sa jedanaest umjetnika i umjetnica (u ovome su broju predstavljeni Barbara Matijević, Matija Ferlin, Nikolina Pristaš te OOUR Selme Banich i Sandre Banić Naumovski) o njihovu viđenju navedene problematike u kontekstu autorske kontekstualizacije vlastita rada.
  
  Zaključno, i ovaj broj Frakcije donosi nekoliko izvrsnih i temeljitih studija te nudi uvid u jedan segment aktualne izvedbene, napose performerske i plesne scene, prateći promišljanja i domete njezinih aktera.
  
  © Ana Gospić, KULISA.eu, 7. svibnja 2010.

Piše: