Povijest i aktualnosti

Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, gl. ur. Željka Turčinović, br. 41/42, Hrvatski centar ITI, 2010.

• U novom dvobroju časopis Kazalište na dvjestotinjak stranica, u već standardnom i prepoznatljivom dizajnu, donosi mnoštvo različitog tekstualnog i vizualnog materijala raspoređenog kroz više-manje ustaljene i uobičajene rubrike, koje se povremeno i proširuju s pokojim novim dodacima. Stalna rubrika Premijere tako nudi kritičko-analitičke prikaze stalnih suradnika časopisa posvećene nekolicini (po kojem ključu?) izabranih predstava odigranih u proteklom šestomjesečnom razdoblju (Gromačin Crnac – HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, Građanin plemić – HNK Zagreb, Gavelline Peer Gynt i Vidićeva Dolina ruža, Balon Teatra 2000 i Teatra Exit, ZeKaeMovo Buđenje proljeća u redateljskoj vizuri Olivera Frljića) te novije produkcije Montažstroja odnosno Boruta Šeparovića. Potonjim se u tekstu znakovita naslova Kazalištem u čelo, kazalištem u potiljak bavi Igor Ružić ispisujući proširenu recenziju odnosno odmičući se od tipičnosti analize prethodnih premijernih recenzija, budući da su nove predstave (Generacija 91. -95. i Moje srce kuca za nju) ujedno potaknule i usporedbu te sučeljavanje s poetikom skupine iz mladih dana. Ružić tako promišlja i nudi na uvid pojedine poveznice, paralele i promjene, uspijevajući kao i spomenute predstave, kroz konfronataciju sa zbiljom podcrtati neke tipične obrise dvadesetogodišnjeg stvaralaštva skupine.
  
  Za razliku od prethodnih ovo je izdanje nešto bogatije tematima ili tematskim blokovima. Prvi na redu, festivalski blok otvara se dvama festivalima (o Sterijinom pozorju piše Matko Botić, a o ovogodišnjem Eurokazu Mira Muhoberac), no ne u cijelosti već odabirom pojedinačnih predstava. Radovan Grahovac pak uzima Wienerfestwochen (Bečki festivalski tjedni 2010) kao okosnicu za promišljanje aktualne europske festivalske politike upućujući na rastuću i sveprisutnu „festivalizaciju kulture“ s teoretskim uporištem u Debordovom Društvu spektakla.
  
  Iskorak u nezaštićeno područje nudi temat Višnje Rogošić Nova mlada zagrebačka scena devedestih u kojem je postavljen začetak dokumentacijsko-arhivsko-iskustvenog prikaza različitih, mahom studentskih i srednjoškolskih, alternativnih i nezavisnih izvedbenih skupina, udruga i klubova iz druge polovice devedesetih. Dea Vidović tako predstavlja obrise i strategije hrvatske kulturne politike u devedesetima, Mario Kovač dokumentira nastanak i djelovanje Močvare i ATTACK!-a, dok se Višnja Rogošić usredotočuje na najvažnije studentske i alternativne festivale Test! i FAKI. Drugi niz tekstova o sceni svjedoči iz prve ruke odnosno iz perspektive autora, izvođača i sl. Tanja Radović i Biljana Geratović pišu o radu u Studentskom kazalištu Ivan Goran Kovačić, Suzana Marjanić o djelovanju Ljubičastog Deltoida i Zublje Agapa, Iva Peter-Dragan o predstavama Šipak kazališta, Ante Jelušić o radu Alepha te Andrej Mirčev o skupini Oberyu.
  
  Dvobroj donosi i dvije opsežne i značajne znanstvene studije. U tekstu Kazalište i njegovo okruženje Darko Lukić posvećuje se složenoj problematici koju je hrvatska akademska teatrološka scena nerijetko ispuštala iz vida, a riječ je o međuodnosu kazališta, gospodarstva i ekonomije. Autor stoga nudi svojevrsni uvod u područje naznačujući glavne smjernice i okvire istraživanja te razgranate problematike – kako iz povijesne vizure, tako i iz šireg kontekstualnog pristupa, pronašavši uporište u tzv. impact studies (studijama utjecaja). Drugi je tekst prijevod iz časopisa The Drama Review. Jacqueline Lo i Helen Gilbert nude vrlo temeljiti opis i mapiranje ključnih problemskih točaka topografije međukulturalne kazališne prakse. Navedenu praksu autorice kritički smještaju u povijesni, politizirani i teorijski okvir, te razgraničavaju kao različite izvedbene oblike: multikulturno, postkolonijalno i interkulturno kazalište. Unatoč predloženom modelu, ipak ne nastoje ponuditi totalizirajuću ili sveobuhvatnu sliku područja, nego prije ustrajavaju na angažiranom promišljanju i suptilnijim metodama koje će istaknuti mnogostrukosti i proturječja odražena u praksi i teoriji kulturne razmjene.
  
  Ostatak prijevodne rubrike nastavlja se na prethodni dvobroj odnosno temat posvećen poljskom kazališnom redatelju i vizionaru Jerzyu Grotowskom čijem je obilježavanju djelovanja UNESCO posvetio prošlu godinu. Donose se tako po prvi put na hrvatski jezik u izboru i prijevodu Jelene Kovačić (čime se konačno nadoknađuje, no ne i umanjuje zakašnjelost hrvatske teatrologije) tekstovi Grotowskog i bliskih mu suradnika usredotočeni na djelovanje Kazališnog laboratorija i slavnu predstavu Postojani princ.
  
  Posljednji je tematski blok usredotočen na parcijalni prikaz stanja u suvremenom izraelskom kazalištu, hrvatskoj publici slabo ili posve nepoznatom teritoriju, a čije trenutačno stanje na osnovu nedavne internacionalne manifestacije izraelskog kazalište pregledno prikazuje Hrvoje Ivanković nastojeći ponuditi i širu povijesno-kontekstualnu sliku pojedinih kazališta, skupina i predstava. Dramom Kurva iz Ohija (1997) predstavljan je u hrvatskom prijevodu i rad izraelskog dramatičara i redatelja Hanocha Levina, a donosi se i relativno temeljiti portret umjetničke putanje autora koji je ujedno i iscrpan uvod u osebujnost njegova dramsko-kazališnog pisma, onako kako ga vidi i tumači Freddi Rokem.
  
  Svojevrsni ekskluzivitet predstavlja i nažalost, posljednji tekst Branimira Donata, u kojemu se uz uvodnu studiju/refleksiju donosi do sada slabo poznati i nezabilježeni dramsko-kazališni eksperiment Rušenje Eiffelova tornja, zaboravljenog i zanemarenog pisca Antuna Bonifačića.
  
  O scenografskom djelovanju i osobitostima Aleksandra Augustinčića s toplim prisjećanjem i osobnim reminiscencijama na detalje iz života umjetnika pišu Antonija Bogner-Šaban i Ljubica Wagner.
  
  I na kraju, uz prikaze novih knjižnih izdanja, donosi se kompletna bibliografija časopisa Kazalište i te prva tri broja časopisa Glumište, koju je sastavila Sanja Pavleković.
  
  Sve u svemu, i novi dvobroj Kazališta nastavlja dobro uhodanim stazama; nudeći raznoliku teatrološku građu, osvježen novim tematskim ciklusima i prijevodnom literaturom, ostaje tako negdje na pola puta između fenomenološkog promišljanja teatra, povijesti i aktualnosti.
  
  © Ana Gospić, KULISA.eu, 8. listopada 2010.

Piše: