Visoki dometi pučkog teatra

4. Gumbekovi dani, Zagreb, 15. – 27. ožujka 2011.: Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Ljubomir Kerekeš, Debitanti, red. Ljubomir Kerekeš

• 
  
  Redovito pojavljivanje iznimnog komičara i velikog glumca ne samo na kazališnim daskama, nego i na velikom i malom ekranu Ljubomira Kerekeša na Gumbekovim danima stavlja ga u kontekstu tog vrlo specifičnog festivala u poseban odnos prema naslijeđu također velikog komičara i vrhunskog kabaretmajstora Mladena Crnobrnje Gumbeka po kojem festival nosi ime. To otkriva u jasnijem svjetlu jedan bitan segment njegova bavljenja komedijom, a usporedbe su započele već s pojavljivanjem na ovom festivalu monodrame (točnije bi bilo reći monokomedije) Mirka Keleka Dimnjačar, koju je Kerekeš i režirao i od premijere 1992. sam izvodio (uz glazbenu pratnju autora songova Dragutina Novakovića – Šarlija) po nekim podacima čak preko tisuću puta, a nastavilo se Skupštinom, kojoj je Kerekeš ne samo tumač jedne od glavnih uloga i redatelj, nego i autor. Skupština, koja je izvedena preko sto i dvadeset puta prošle je godine nagrađena kao najbolja predstava Gumbekovih dana, a i Kerekeš je nagrađen kao najbolji glumac. I Debitanti, kojima je Kerekeš i opet autor, redatelj (a i scenograf), te jedan od trojice interpreta glavnih uloga, nedvojbeno će steći jednaku naklonost gledateljstva, što se vidjelo i po dugotrajnom aplauzu publike ovogodišnjih Gumbekovih dana. Bila je to nova potvrda Kerekešova posebnog mjesta u kontinuitetu Festivala, a i njegova svojevrsnog nasljeđivanja Gumbekove pozicije vodećeg komičara i kabaretista današnjeg hrvatskog teatra.
  
  Nameću se tako i usporedbe između ova dva velika umjetnika smijeha na hrvatskoj sceni. Kao nekada Gumbeku, tako je danas Kerekešu dovoljno da pogledom i govorom tijela potpuno zaokupi pozornost gledatelja, a najčešće ga i nasmije čak i prije početka scenskog zbivanja i prve izgovorene riječi. Uz to obojica su majstori komunikacije s gledateljem kojem se u komediji, a posebice u kabareu, često izravno obraćaju. No, koliko su god po tom prvom dojmu i najvažnijim preduvjetima oblikovanja scenskog humora slični, u većini se ostalih elemenata komičarskog izraza bitno razlikuju. Kod Gumbeka, koji je i izvan scene prštao duhom i duhovitošću i na pozornici se barem u krajičku oka nazirao smijeh i u najtužnijim i najtragičnijim situacijama. Zato se i kao glumac uz čvrstu ukorijenjenost u urbani zagrebački mentalitet vidljivo naslanjao na tradiciju Petrice Kerempuha unoseći u svaku svoju ulogu i element pobune i nemirenja s nepravdom svijeta u kojem se njegovi protagonisti nalaze, otjelotvorujući taj bunt upravo u razornom smijehu kojem će teško odoljeti i najnehumaniji odnosi. Tako je bez obzira na pisce čije je riječi izgovarao i redateljske koncepcije kojima se s lakoćom prilagođavao (posebice kad su se i one – kao što je najčešće bivalo – prilagođavale njegovoj glumačkoj posebnosti) zadržao uvijek i neke nepromjenjive karakteristike snažne glumačke osobnosti.
  
  Kerekeš pak protagonistima koje tumači često pridaje stanovitu dozu ozbiljnosti, da bi iz neusklađenosti te ozbiljnosti i situacije u kojoj se njegov lik nalazi virtuozno gradirao komičnost i vodio je do vrhunca neodoljivog humora. I njegova je glumačka osobnost i komičarska posebnost jednako tako snažno, a možda čak i više, oslonjena na kajkavski. Međutim to je onaj njegova zavičaja – varaždinski, specifičan i po tome što više no ostale varijante tog dijalekta uključuje i znatnu književnu tradiciju, a dugo je i uobičajeni govor viših građanskih slojeva. Kerekeš i kao pisac i kao glumac sugestivno oživljava ljepotu i bogatstvo tog jezika, koristeći se njime kao bitnim elementom komedije, jer je kontrast pojednostavljenoj radnji pučkih komada i naizgled naivnim protagonistima.
  
  No, ni ti protagonisti nisu tako naivni kako se na prvi pogled čine, i oni se tom svojom naivnošću, koja djeluje smiješno i njihovim antagonistima, a posebice gledateljima, koriste vrlo inteligentno da bi ostvarili svoje ciljeve od onih najvidljivijih erotskih do društvenih. Ta inteligencija kojom se Kerekešovi likovi služe čine ih bliskima Decameronu, koji je klasik talijanske proze Giovanni Boccaccio napisao sredinom četrnaestog stoljeća i u kojem je također slavio čovjekovu inteligenciju kao sredstvo za stvaranje lagodnijeg života i zadovoljenje tjelesnih strasti. Zato i nije čudo da je u toj zbirci novela Kerekeš našao nadahnuće za svoj pučki komad Debitanti o ženi koju muž neutemeljeno optužuje za preljub i zbog toga maltretira i psihički i fizički tako da se ona odlazi požaliti na nasilje u braku i zatražiti pomoć od gradskog načelnika, potkupljivog i opsjednutog seksom. Razočarana njime, utjehu nalazi u njegovu mladom, bar naizgled mnogo poštenijem i osjećajnijem pomoćniku.
  
  Uz to što je Boccaccio bio podloga zapleta i obrata radnje, poslužio je i kao razlog da Kerekeš strukturu svoje predstave izgradi na nekim odrednicama farse iz doba u kojem je stvarao veliki talijanski književnik. Naravno, autor ne želi muzejsku predstavu, a zna da takva kasnosrednjovjekovna farsa ne može suvremenom gledatelju dočarati scensku iluziju, ali zato omogućava često izravno obraćanje gledatelju, što je povezuje i s kabareom. Zbog toga na samom početku stavlja na pozornici grbu suprugu (kojeg, kao i gradonačelnika, glumi na dva različita, ali jednako efektna načina sam Ljubomir Kerekeš), te preoblači jednako atraktivnog komičara Draška Zidara u njegovu ženu, jer su u srednjem vijeku sve uloge, pa i ženske, tumačili muškarci, dok Mijo Pavelko svojom suspregnutijom glumom s naglašenom, iako i pomalo sumnjivom dobroćudnošću predstavlja vrlo uspjeli kontrast ekshibicijama dvojice protagonista, pritom svojim izgledom bitno odstupajući od uloge mladića koju tumači. Kerekeš, dakle, čitavo vrijeme upozorava gledatelja da se radi o prikazu ne samo određene naivne radnje, nego i kazališnog oblika u kojem se ona nekada davno postavljala na pozornicu. To, naravno, potencira sve mnogobrojne komične elemente koje ova vrhunska pučka komedija sadrži, ali i pojačava svijest o tome da se to igra danas za današnju publiku i to zato da bi se naglasilo kako se tijekom stoljeća nisu bitno promijenile negativnosti međuljudskih odnosa od položaja žene u društvu i nasilja u braku do potkupljivosti i načina funkcioniranja vlasti.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 22. ožujka 2011.

Piše: