Bjelilo svakodnevlja

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Dubravko Mihanović, Bijelo, red. Ivan Leo Lemo

• 
  
  Mihanovićeva drama Bijelo otvara i propituje odnos ljudi s ruba životne scene, onaj naizgled obični neprimijećeni i samozatajni krug ljudskih sudbina koje se događaju, prepoznaju i zaboravljaju izvan svekolikih pa i vlastitih autsajderskih nemogućnosti. Bez obzira na to u kojoj se poziciji našli i u kojoj situaciji ili životnoj epizodi susrećemo one koji nam, kada se suočimo s vlastitim licemjerjem, nude intimu svojih životnih svakodnevnosti. Pituri, kako bi Mihanovićeve molere nazvali u Dubrovniku, Majstor i Mali jedini su akteri ove komorne, sjetne, tužne i ne samo obične svakodnevne priče koja je jednom započela i koja će, kad se iscrpe njezini površni slojevi i povremene tek izgovorene krhotine razloga ostavljenosti njenih aktera, biti završena. Kao kontrast od crnih ili tamnih tonova njihovih stvarnih usuda bjelilo je u kojem ih zatičemo, u slijedu rutinskog ličilačkog svakodnevlja, oskudnih alibija u koje vjeruju usprkos svemu. Tek su, kako sami kažu, male ribe koje čekaju veliku kartu. Novu podjelu u igri koja će ih, kao i uvijek, mimoići. I dogoditi se možda negdje drugdje dakleko izvan njihova autsajderskog svakodnevlja.
  
  Takvu Mihanovićevu sjetnu dramsku minijaturu i igru ciničnih i nepretencioznih duhovitosti i poetskih priziva, Lemo (koji je režirao i praizvedbu iste drame u HNK Split 1998.) kao ponudu i izazov njihovim umijećima ostavlja glumcima na gotovo praznoj sceni gdje je sve bijelo, od boje za zidove do rekvizita ali i dnevnih rasporeda njihovih života. Osim nekoliko ostavljenih novinskih stranica, od kojih će Majstor šegrtu napraviti kapu, a koje će onda naslovima otvoriti tek još jedan povod za izgovor. Do novih škrtih osobnih ispovijedi koje su zapravo tek sažete dijagnoze i naslućujuće posljedice. Intimne sličice tuge, boli i naznačenih povoda šutnji. U predstavi složenoj nizom urednih očekivanosti i rutinske urednosti. Mirjana Zagorec, u dosluhu s dogovorenim likovnim odabirom, u bijele kombinezone odjenula je glumački dvojac, a Vesna Režić vješto je i likovno čisto i scenski podatno bijelim podom i bijelim zidom s tri otvora koja su i vrata i praznine istovremeno – otvorila redatelju i glumcima mogućnosti i prostor za igru koje, usprkos povremenim iskrama, međusobnim glumačkim minijaturama, zaigranostima i češćim odlutalostima, nije bilo.
  
  Branimir Vidić Flika kao Majstor i Zdeslav Čotić kao Mali, tjelesno i karakterima svojih glumačkih habitusa, karakterističnih pojavnosti i posebnosti primjerena su i dobra podjela. Međutim, u njihovoj igri, usprkos povremenim proplamsajima sjetnih suosjećajnosti, duhovitosti pa i poetičnosti, nedostajalo je onih dubljih, suštinskijih, bolnijih pa i tragičnijih tonova koje drama otvara i nudi – razloga i povoda sabiranju izgubljenih krhotina života i suštine bjelila njihove svakodnevnice i jednako jednobojnog sutra, koje je, za razliku od onog jutra jučer, samo novi namaz boje, ispričani san ili rekapitulacija već rečenog.
  
  Otuda i povremene tek samo prepričane a ne i odigrane sekvence, pa onda i pojednostavljenja i neke druge nedorečenosti i nedovršenosti koje opravdanje možda imaju u suženom terminu priprema ovog dubrovačkog projekta koji svojim glumačkim izborom i potencijalom naprosto traži i mora htjeti više. Šteta neodigranih tišina i neprodubljenih šutnji važnih u takvoj dramaturgiji sjetnih sekvenci, isprekidanih dijaloga i zaustavljenih satova. U predstavi koja naprosto zahtijeva komornost, malu scenu, intimnost i blizinu publike. Kao što počinje s dvojicom pitura zatečenim i zatočenim u bjelilu sobe, tog nametnutog im životnog neizbora, datosti i vlastitih trajanja s prozorom u kojem će se ukazivati poželjna Ona ili tek možda njihova vizija izvanjskog i lijepog, željenog i nedostupnog, predstava tako i završava – iznenada i logično. Naglo i mrakom. Jednim prepričanim snom. I odlaskom.
  
  Redateljskim rezom koji slijedi logičnost dramskog predloška, dotad odigranim prizorima i, napokon, vlastiti dosljedan koncept. Zatirući tako svjesno kronologiju odustajanja, usude protagonista, dublji trag njihova bjelila, ne pitajući za razlog, sumnjajući u povod, zatvarajući gubitnički dossier aktera. Naznačujući iznova svrhu i, možda, i suštinu ove Mihanovićeve nagrađivane i često igrane drame, preporučljive sa svojom nepretencioznošću, skicoznom ali i danas pa i uvijek aktualnom, prepoznatljivom iskrenom i duboko ljudskom pričom. kojoj treba svjedočiti. Bez obzira na to koliko to paradoksalno zvučalo i koliko u sebi proturječja, i kada nije sve tako bijelo, bilo i imalo.
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 9. ožujka 2011.

Piše: