Strankinja u postelji

Teatar &TD, Zagreb: Euripid, Medeja, red. Marina Petković Liker

• Prevodeći već prevedena djela klasika, Antun Šoljan rado je podsjećao na poznatu istinu kako izvornici ne stare, ali njihovi prijevodi i prepjevi itekako zastarijevaju pa ih treba poslije stanovita vremena ponovno prevoditi. Ponekad, doduše i nacionalni visoko cijenjeni izvornici postanu pod zubom vremena teže razumljivi pa se gledatelj predstave prema prvom hrvatskom romanu Planine Petra Zoranića u režiji Renea Medvešeka u Zagrebačkom kazalištu mladih mogao ugodno iznenaditi kako je Marko Grčić taj tekst iz školske lektire zadivljujuće u duhu i ritmu izvornika, a bez nasilna pomlađivanja jezično osuvremenio. Bez te predradnje Grčićeva prethodno već tiskana uratka te predstave možda ne bi ni bilo. Teško je to priznati iz bojazni da, zbog podilaženja đačkom komoditetu, umjesto da kazališta bolje i češće izvode Držićeva djela i podučavaju publiku njegovu (za prosječno obrazovane) uvijek živom jeziku, ne bi netko pokušao govorno osvježavati i Dunda Maroja.
  
  No ja mnim i slični izrazi i jezične konstrukcije u zvonkom stihu Euripidove Medeje, koju je nedavno skupina mladih kazalištaraca s vrlo zanimljivim dramaturškim i redateljskim idejama za svoju uglavnom mladu publiku premijerno izvela u polukružnoj dvorani Teatra &TD u režiji Marine Petković Liker i dramaturgiji Marjana Alčevskoga, uvelike su zakočili mogući uspjeh predstave. Na kazališnoj cedulji (štednja ?) ime prevoditelja spominje se samo uzgred, u dramaturgovu komentaru. Kako ga nisu zadovoljavali stariji prijevodi Kolomana Raca, Branko Gavella nagovorio je Bratoljuba Klaića, uglednoga kroatista koji je dobro poznavao starogrčki jezik, na prevođenje antičkih tragedija, pri čemu je autor prijevoda namjerno čuvao određenu arhaičnost. No od tada je prošlo više od pola stoljeća. U svoje doba ti su prijevodi, primjerice u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas GDK Gavella) Kralja Edipa u režiji Dine Radojevića s Tonkom Lonzom u naslovnoj ulozi i Vjeročkom Žagar-Nardelli, kao Jokastom više nego dobro zvučali u Zagrebu, Pragu i na drugim pozornicama gdje su gostovanja završavala ovacijama.
  
  Vrlo bi smiono, više nego rizično, za najmlađe kazalištarce bilo prihvatiti se Euripidove Medeje, pa makar i u skraćenom, komornom obliku, reduciranom na troje glumaca i učinkovito koreografirani Zbor u završnoj poenti čak kada bi polazili od za današnje vrijeme najboljeg mogućega prijevoda, a bez toga oni su zapravo pokušali nemoguće. No s iznenađujuće zrelim mladim protagonistima Marijom Škaričić i Markom Makovičićem uz uvijek najpouzdaniju Anu Karić koja sjedi u pozadini na mjestu dodijeljenu Zborovođi, Glasniku i drugim narativno komentatorskim funkcijama, živom dinamikom izmjene prizora u nepogrešivu ritmu i homogenoj slikovitosti uspjeli su osvojiti i zadržati pozornost publike.
  
  “Alkestida – najbolja žena na svijetu. Šteta što postoje i Medeje.” To mi je prigodom intervjua iz 1976. kao posvetu na poklonjenoj knjizi svoga prijevoda napisao profesor Klaić. Iskazao je nešto posve suprotno, zapravo opće prihvaćeno stajalište (koje će prevladati i u interpretaciji Ene Begović na Splitskom ljetu u redateljskoj kombinaciji Ivice Boban, Euripida i Heinera Müllera) od sadašnje predstave svojih kazališnih unuka ili praunuka. Njih se Alkestida (spremna na najveću žrtvu – poći u smrt umjesto voljenoga supruga) nimalo ne tiče, a misle da je dobro što vjerna iskonskoj prirodi u dosluhu s mračnim predjelima podsvijesti postoji Medeja, ali je šteta što postoji i Jazon, koji je takoreći naš suvremenik. Prema ruskoj znanstvenici Olgi M. Frejdenberg već je Euripid ublažio odnos prema u mitu rođenoj zločinki, bijesnoj čedomorki kozmičkih razmjera. Nekoć sam se čudila kolegi kritičaru koji je prigodom davne a posljednje premijere Medeje u rasplesanoj izvedbi Drame HNK-a u Zagrebu (u režiji Božidara Violića, koreografiji Ivice Boban s protagonistima Ivkom Dabetić i Vanjom Drachom) pisao o liku Jazona kao da ga je zbog njegove brige za djecu smatrao korektnom osobom, a sada mi se njegove riječi čine vidovite. Jer slično, samo s negativnim predznakom, misle i pokretači sadašnje predstave Teatra &TD.
  
  Djeca za koju se Jazon brine za njega nisu djeca nego nastavci karijere za koju on živi. Njihovi roditelji dolaze u ovoj predstavi iz dvaju krajnje udaljenih svjetova, tako da je teško i zamisliti da su i na tren ikada bili zajedno. Zakamufliran kostimima Kreonta i Jazona Marko Makovičić kao Jazon hoda na čudnim koturnama koje bučno klepeću, on nadmeno urla u komornom prostoru. Medeja Marije Škaričić je bosa i tiha uvijek u istoj skromnoj, mladom tijelu priljubljenoj haljini. Unuka Sunca duboko osjeća i mračno sanja, a malo pokazuje, Kreontov nadobudni zet hladno kalkulira i bahato se razmeće u težnji za vlašću i slavom. Bez suvišna psihologiziranja i otvorena moralizatorstva ili kritike društva predstava kroz njega djeluje aktualno. Šteta je što protagonisti u naglašenoj međusobnoj udaljenosti; glumica u ulozi barbarke Medeje (Grci nisu dopuštali brak sa strancima) i moćne čarobnice i glumac u ulozi Jazona kao prizemljenoga heroja, nastupaju i kao da dolaze i iz dviju posve različitih glumačkih škola.
  
  Kombinacijom viđenih efekata scenografija Ivana Dobrana inventivno pretvara pozornicu u postelju. Zanimljivo je da Grci prema nekim istraživačima (Marie Delcourt-Curvers, Euripid, Pariz, 1962) nesvjesnom okrutnošću rabe istu riječ za ženu i postelju. No zbog takvoga rasporeda prostora u ovoj minijaturnoj dvorani za publiku bez vanjske pomoći – izlaza nema, a glumica u ulozi Medeje mora vlastoručno navodnjavati bijelu ponjavu na podu da bi pogrebna crvena zemlja-krv zarumenila prizor. Za razliku od tradicionalnih izvedbi tragedije, koja se u pravilu igra vertikalno, Medeja u Teatru &TD većim je dijelom parterna sve do upada uspravnoga Zbora korintskih žena (na kazališnoj cedulji to su One) koji bez riječi u koreografiji Silvije Marching uz glazbu Darka Horvata, suho, gorko i beznadno završava predstavu kao od fragmenata povezanu dramsku formu otvorenu prema prošlosti i budućnosti.
  
  © Marija Grgičević, KAZALIŠTE.hr, 14. ožujka 2011.

Piše: