Radost igranja na pozornici

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: René Bitorajac / Tarik Filipović / Zoran Lazić, Spektakluk, red. René Bitorajac / Tarik Filipović

• 
  
  Iako su se dokazali i bili nagrađivani na sceni i filmu, Rene Bitorajac i Tarik Filipović uvrstili su se među najpopularnije glumce srednje generacije čestim i vrlo uspješnim pojavljivanjem na malim ekranima i to ne samo u serijama, nego i kao voditelji, a Bitorajac se svaku večer može vidjeti i u reklamama. Iako im je televizija donijela i slavu i zavidne prihode (pa se vjerojatno zato u ovom satiričkom ubadanju najrazličitijih fenomena suvremenog života relativno malo izravno spominje), Bitorajac i Filipović nakon uspješnice Magic Act Show koja je imala tri stotine izvedbi rade novu predstavu sličnog usmjerenja kako bi im omogućila da pokažu svoje znatno glumačko, posebice komičarsko umijeće u razdoblju u kojem ne stižu do realizacija novih većih teatarskih ili filmskih uloga.
  
  Raspon svojih glumačkih sposobnosti iskazuju nizom uvjerljivih, a ujedno i karikiranih transformacija od beba preko tinejdžerki, snagatora, celebrityja i moćnika do staraca. To im omogućuje i tekst koji su napisali u suradnji sa Zoranom Lazićem, a koji se sastoji od niza uglavnom vrlo duhovitih skečeva vezanih za neka zbivanja koja privlače pozornost široke publike, a nerijetko i žutog tiska. Pritom se autori i interpretatori najčešće služe precizno odmjerenim satiričkim postupcima da bi ismijali uvriježena mišljenja. Njihov je humor ipak prilično dobrodušan, možda i zato jer je usmjeren na mentalitet i običaje koji se mijenjaju zavisno od vrtoglavog tehnološkog razvitka, a ne na politiku (osim nekoliko spominjanja Keruma i crkvenih privilegija). Uz to su kao svi pravi zabavljači spremni podsmjehnuti se i samima sebi, a iznimnoj zabavnosti Spektakluka pridonosi i njihovo efektno izvođenje kvalitetnih songova (glazba: Tihomir Preradović i David Vurdelja) kojima se izbjegava mehaničko nizanje zasebnih komičnih prizora.
  
  Bitorajac i Filipović i kao interpretatori i kao redatelji uspijevaju nametnuti brz ritam scenskih atrakcija, a učvršćenju cjeline služi i ideja da se karikiraju navike svih generacija našeg suvremenog društva takorekuć od kolijevke pa do groba (iako kronološki predstava zalazi i prije toga – u jednoj sceni dva spermija razgovaraju o svojoj budućnosti neposredno prije ulaska u utrku za oplodnjom). Spektakluk je tako po svim svojim karakteristikama iznimno uspio kabare, ali u nas ne postoji pravi prostor za to rubno kazalište, iako se čini da za nj raste zanimanje o čemu već nekoliko godina svjedoči i festival te specifične vrste Gumbekovi dani u spomen velikom komičaru Mladenu Crnobrnji Gumbeku, dugogodišnjoj Kerempuhovoj zvijezdi. Konačno, i samo kazalište Kerempuh počelo je šezdesetih godina prošlog stoljeća pod imenom Jazavac i vodstvom nezaboravnog Fadila Hadžića kao satirički kabare u Kavani Medulić da bi se ubrzo preselilo na sadašnju scenu.
  
  Ona je međutim prava kazališna dvorana, a ne kavana u kojoj se odigrava kabaretska izvedba, a to je zahtijevalo i osmišljavanje pozornice tako da se bar donekle odmakne od  tipične teatarske scene. Scenograf Aljoša Paro odustao je od simuliranja kabaretskog prostora, pa je velik dio proscenija zatvorio kulisom koja je prikazivala divovske zvučnike i na kojoj je bilo mjesta i za ekrane na kojima su se povremeno vrtjeli video inserti Tomislava Rukavine uspjelo korespondirajući sa zbivanjima na smanjenoj sceni. Očito je da su i autori predstave kao i scenograf prihvatili činjenicu da kabare kao oblik zabave i svojevrsnog spektakla još uvijek nije potpuno zaživio, te su izgledom scene asocirali na dva potpuno oprečna mjesta na kojima današnja publika ponajviše traži zabavu. Tako su ekrani znak za potpuno osamljeničko boravljenje pred zaslonima televizora, a ogromni zvučnici podsjećaju na megakoncerte i ostale zabavne spektakle kojima prisustvuju tisuće gledatelja. I zato je takav okvir potpuno primjeren za ovu modernu verziju kabareta, predstavu koja je izuzetno zabavila publiku, a očito donijela radost igranja i samim interpretatorima koji su to svoje zadovoljstvo na najbolji način podijelili s gledateljima.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 2. ožujka 2011.

Piše: